Књижевне новине

IGPJ/AAVIJIĆOJISI

NBDAVNO objavljena u „Politici“ (30. I 1966.) priča Vere Kolaković „Bela“ povod je za ovaj ogled. Jer zaista: kratka priča, novinska priča, ono što pod tim pojmom podrazumevamo i što nam se, retko, pruža — zaslužuje i više pažnje i više respekta, Pošto je priča Vere Kolaković u neku ruku obrazac, ponešto zaboravljen, ponešto polisnut, ponekad namerno, svesno, prenebregavan — vrativši se na tu jednu priču — vra– ćamo se na našu kratku priču uopšte, na problem kratke priče kod nas, na fenomen laganog izumiranja tog roda literarnog stvaranja kojim Smo se u prošlosti znali tako eklatantno predstaviti i našoj i stranoj javnosti, svima onima

koji su bili, i najčešće i ostali, instinski ljubite- ,

lji kratke, novinske, priče.

Vera Kolaković nam — svojom pričom pruža jedan zgusnut, zaokružen, isečak svoga života. Ranijeg života. Jednog doživljaja, vrlo intenzivnog, jednog od onih koji ostavljaju duboki, engramski, trag u sećanju, koji služe kasnije — ponekad kroz ceo život kao međaši, kao putokazi, kao nezaobilazna mesta svake dublje lične «asocijacije, Priča je, dakle, pre svega intimna. Ona je kao pesma — samo što još više podvlači odnos autora prema zbivanju koje opisuje. I dok nam roman kr či, trasira ako je pravi, izvoran — nove puteve i otkriva nove pejzaže duše, dotle kratka priča, na tren, u magnovenju, kao blesak munje, osvetli jeđan utisak, jedan predmet, jedno stanje duše. Ona je kao čisto zrno bisera. Samo. Dok kod romana, ponekad, kao rudari, kopamo tone jalovine, da bi naišli na zrnce zlata — kratka priča je, dotle, kao gozba, kao iznenađenje, kao potpuno nov pejzaž iza okuke. Nismo ga direktno naslućivali — ali smo mu se nađali. Nadali s%io mu se stalno. Uvek. Celog ranijeg života. Svih dana — do tada. Do tog trenutka susreta sa kratkom pričom, sa piščevom pričom koja — gle čuda! — najednom postaje lično naša. Ona nam ije poklonjena — bez ostatka.

Pročitavši je u jednom dahu do kraja — osećamo se kao pobednici u trci za koju nismo ni znali da smo sposobni. Kako je došlo do toga da nam jedna kratka priča, dobra Hkratfka priča vrati deo snage koju godine, brige, obaveze, sitna apsorbovanja „svakodnevice fako nemilosrdno Krnje, krune, uništavaju. Je li to možda ona posebna atmosfera, onaj drhtaj koji pisac jednom rečju, jednim širokim, često nedorečenim sećanjem, nedovršenim, izgubljenim u plavičastoj magli daljina i intimnosti — „dočara tako upečailjivo da se, nesvesno, najčešće, identifikujemo sa stanjem pisca, da podležemo dejstvu njegove nevidljive indukcije. Jer, čarolija ima snagu i čvrstinu dijamanta: iako od reči satkana, ona je opipljiva, bliska, nalazi se na dohvatu ruke. Mi joj razaznajemo i boju i mirise. I tananu strepnju lakog distanciranja, skoro stida koju pisac prenosi na nas: eto, dao sam vam jedan deo sebe, dragocen, skoro relikviju, shvatate li. Na trenutak zastajemo tronufi, sentimentalni: „svaki čovek nešto drago u srcu nosi svom“. Pisac je ponudio svoje blago, mi, pažljivi i ćutljivi, sami pred pričom — otkrivamo da je ona u stvari jedna. rana. Blago biserno svetlucanje je svetlucanje najdragocenije tečnosti koja je ikad postojala i koja će postojati: svetlucanje krvi, Odblesci krvi dočaravaju i njenu toplotu i struju koja ima veću šnagu od nas samih jer je u nama nezavisno od nas!

Iznenađen, čitalac ne može a da se ne zapita, da ne ponovi tiho, skrušeno, stara pitanja o vremenu i reci. Jesu li praljudi imali dve ruke i dve noge i dva uha i kosu? Da li im je trebalo devet meseci da se rode i godinu dana da prohodaju i progovore prvu reč? Jesu li prvu patnju i prvi strah i prvi bol — osetili pre prve reči? I koliko je uticalo to iskustvo na one reči i na one misli koje su došle kasnije, koje su morale doći, koje su se pojavile kao plodovi na jednoj njivi koja je bila zasejana bez naše volje i saglasnosti? A zatim: kratka priča uvek govori o ljubavi. Ili o nedostatku ljubavi, Ili o aberaciji, iskrivljavanju, transformaciji ljubavi u mnešto što samo sa mukom, sa jezom prepoznajemo. Šta je ostalo od onog lepog. Pruži mi ruku! I dalje: tu je uvek i jedno kajanje kao u tamnom vilajetu: možda je postojala još jedna mogućnost? Ispuštena. Namerno prenebregnuta. Slučajno zaboravljena. Ali — koja deluje. Nije li baš povratak „na tu temu“ — dokaz njene sna= Be i posebnog razloga njenog persistiranja u svesti. Ili podsvesti. Ne onoj frojdističkoj, već podsVesu snova, groznice, nade, straha, iščekivanja, želje da se bude voljen i da se buđe slavan.

„Gde je to ostrvo?! Čitajući priču Vere Kolaković — čovek se seti „Golubice sa crnim srcem“ i „Povarete“ ~— i popaca u otavi po padinama nasipa. Priča je, dakle, izgovor za bekstvo. Ona io može da bude, Ako je pisac tako hteo — ako je uspeo to da nam došapne. Da nam podmetne. Mašiš se rukom i u džepu ti je predmet koji si tražio godinama. Činilo se da je bespovratno izgubljen i da ga drugi koristi,

Kratka priča nema ni početka ni Hkraja.

Ona je okrugla. Kao zemaljska „kugla u dečrukama. jim Ona je cela tu, naša, za nas,

UGOVANKA ZA

Hteli bismo da se poigramo, da je Šutnemo. Već smo zamahnuli! I, gle: to je srce i oči i koža: bledomodra, suva, sa brzim pulsacijama,. Nije za loptanje. Ima težinu koja počinje da se respektuje. Počne da liči na vulkansko jezerce: malo a beskrajno duboko. Staneš lako nagnut, a strah od dubine te prožima odnekud iznutra. Jeza — već pomalo zaboravljena u sivilu svakodnevice — sad postaje bliska, postaje potreba, postaje nešto što treba dodirnuti kao kožu koja svrbi.

_ToaAeax. ——

Otvorimo ponovo vrafa kratkoj priči Ona ima pravo na o A i nama neće biti na odmet

“Sasayaix

Kratka priča je zeleni list, sam, iznenadno otkriven ispod snega. Dva jelena zapletenih rogova umiru, a u očima im je deo plavog neba i životođavni list na dohvat dahu, ali nedohvašljiv.

Sreo si čoveka sa topuzom, ti malaksao od iscrpljujuće groznice. Nemoćan. I dah lahora bi te srušio na tri metra od izvora. I ne bi se mogao dovući do njega ni puzeći. I, gle: topuz je premešten u levu ruku i nepoznati te je uhva= tio ispod pazuha i pomaže fi da hodaš. Ko ije očekivao prijatelja u pustinji?!

fear rpm zi an airuEIu AIIAIAĆRIA III u pu IZI ID II III: guupu i InuIIIAA UI iBiWe ORHAN IRIAIIJIKKA-

riča je i hrabrost: nismo sami, U ME čen ebdada vidiš još nekog, tihog kao senka, ali dobre volje. Njegove ruke su za san, timetar ispred tvojih: on zna pravac, Zalutalj smo — ali udvoje. Danas nas ima tri milijarde, Više nego ikada, I brži smo. Udarili smo svoj pečat'na prostor i vreme. Za šest sali smo u Pa. rizu)— sa spuštanjem u Minhenu (za doručak), Alngkad nam je trebalo šest godina. Ili šezdešet godia, šest bitaka, šest posečenih grana. še: pokušaja, šest hiljada dana priprema! Ali n godine ipak stižu — ima nešto izdajničko, pre e u starenju. Neki neizbežan poraz. A proči. taVši priču, najednom, viđi se još jedan izlaz, Još jedna mogućnost izbora — pored mora onih koje nas trajno ili letimično okupljaju. To ostavlja. nje traga ohrabruje. Ipak. Pisac poziva na Koidmbijađu. Mesto: duša. Vreme: ovaj trenutak Prepreka nema. Osim u nama. Ali — mogućnost postoji, freba imati samo malo hrabrosti. Može li se hrabrost posuđiti?! Kle 6 Uk elj tom: kratka priča je uvek; ay |: nema velike domašaje. A tek Kađ ih ima! Čitajući osećaš da pisac, kao vajat; kleše u vremenu ono što ti pruža zadovoljstvo i nadu: razlog postojanja. Koliko oblika, koliko uglova, koliko naslućivanja u jednoj jeđinoj gro. mađi. I dok kod romana, mali kao zrno peska, tražiš koordinate sa strašću izgubljenog „u mračnoj šumi fajanstvenoj kao vreme” — kod priče si Guliver: osećaš je pod prstima kao blago, kao neotuđivu stvar, kao relikviju, kao deo tela. Kao međalju. Pisac ti je dodeljuje — vi ste ravnopravni borci — samo si ti, čitaoče, nešto malo bolji. I, eto, pisac ti ustupa prvenstvo!

i i: lj, već kao najednom pogodi: ne kao malj, ve. Koga pešctopia. Odnekuđ iza BeuOe OterL U mi ste u tišini i uz škrgut zuba lomi i LO Nema pi suncaj ni meni” Pe spali Ničega. Samo borba. OSa PROGI e: do kolena, do pojasa, do gr · a 8 Lekoviti bol: kao pri rađanju. O izdržiš do kraja tu krafku ali Kostol Dini o: :y Og — odlaziš sa vencem. Imao si snage da DU sam. Sam sa sobom. Sam pred sobom. | – gleđajući sebe. Sam — držeći sebe na nišanu, olog, bez zaštite. | - Kratka priča je i postojbina nade. Nisi boravio tamo ako to ne znaš. Zapravo nis. Stvarno: misliš iza tebe je zid i bićeš prignječen neminovno i ništa od tebe neće ostati. Čak ni mrlja. Ona koja se toliko spominje u anegdotama. Kraljević Marko oboren na pleća — bez nade u Ravijojlu i u nože iz potaje. Ali: „svatko je ii svomu srcu kraljem“. Jedno mučno kraljevstvo! Onda ti se učini da si suvlasnik sunca i da ćeš udarcem noge postići više nego Antej: zemlja se ugne po tobom. 7 i ibciča Vere Kolaković ima još jedan, jeđan od esencijelnih kvaliteta kratke priče: podseća nas na one drugi, one koji sada nismo” ali koji smo bili. Na nas drugačije. Na nas koji se menjamo. Na snagu godišnjih doba duše. Ali iznad svega na celinu, integralnosi te heteroge= nosti. Život kao konglomerat raznorodnih detalja — aliy ali ođdnekad davno, možđa prađavno, ipak iste smeše. Transformacije su učinile da neke od detalia jedva prepoznajemo kao naše, kao prave. Ali oni to jesu. Uvek su bili. Samo —~ mi nismo bili u to uvereni. Izgubili smo ih: iz čelje đa ih izgubimo. Iz rasipništva smo ih ižgubili. Iz kratkoviđosti. Možda laka vrtoglaviga, pijanstvo, zanesenost. Ali engramski materijal, tragovi sećanja, nije time izmenio strukturu. Samo su slojevi nejednake debljine. Možda i nejednake elastičnosti ako se gleda uvek iz istog ugla. Srećom: nije tako. Uglova ima mnogo. Bezbroj. Iza poslednjeg vidika još je jedna zemlja koja čeka istraživača. On će doći. On već dolazi. Otvorimo ponovo vrata kratkoj priči. ; Ona ima pravo na to. A i nama neće biti na odmet. i Kratkoji priči — zaboravljenom blavetnilu: pozdrav!

komentar komentar komentar komentar komenfar komentar komentar komentar komentar komentar komentar kome

sta iza

iva versku metrpeljivost

POVODOM OSUDE PESNIKA GAJŠEKA

U prošlom, broju „Književnih, novina“, dr Milan Rakočević saopštio je slučaj osude mladog slovemačkog pesnika Gajšeka, izražavajući želju da se o ovome slučaju čuje „i mišljenje drugih“.

Ovi redovi predstavljaju odzip tome apelu.

BEZ OBZIRA na umetnički kvalitet inkriminisa nih stihova, slučaj zaslužuje da bude osuđen od svih pristalica kulturnog napretka, Ali, ništa mamje, slučaj zaslužuje osudu i iskusnih pravnika, ukoliko oni u sadržini naših zakona vide putokaz društvenom progresu, a ne oslonac za srednjovekovna shvatanja o neprikosnovenosti religije.

Gajšek je osuđen na osnovu jedne odredbe krivičnog zakona (čl. 119 III) koji zabranjuje IZAZIVANJE verske metrpeljivosti, Međutim, sud koji je rešavao ovaj slučaj, morao je, pre svega, raspraviti da li su inkriminisani stihovi, po svojoj sadržini, sposobni da izazovu versku netrpeljivost, a zatim da li je optuženi svoje stihove pisao s namerom izazivanja te netrpeljivosti. ;

I jedmo i drugo trebalo je da dokaže ftužilačka strana. Ni jedmo ni drugo nije dokazano.

Inskriminisani stihovi, navodno, vređaju reli giozna shvatanja nekih vernika, a to vodi verskoj metrpeljivosti. Međutim, jasno je da naše društvo neće i ne može osuditi sve one koji danas, rečju ili delom, vređaju nečija religiozna shvatanja. Ako bi se to i pokušalo, krivaca bi bilo toliko da ne bi imao ko da sudi. Jer, religiozna shvatanja može povrediti ne samo jedno literamo delo, nego i filozofska rasprava, i rezultat naučnog rada. Ali najčešće se religiozna shvatanja mogu povrediti onim rečenica-

ma koje gOtovo svi vrlo često upotrebljavamo, a u kojima su podmet bog, bogorođica i svi sveci.

Krivo shvataju zakon oni koji misle da zakon zabranjuje svaki izraz i svaki postupak koji eventualno može povrediti religiozno shvatanje. Bitan uslov za kaznu predstavlja namera da se izazove verska netrpeljivost.

Kad bi takva namera postojala i u konkretnom slučaju, lako bi je bilo dokazati, Na primer: ako je crkvena organizacija isključila Gajšeka iz svojih redova i ako je Gajšek taj fakat teško primio, ondđa bi se, pod određenim uslovima moglo uzeti da je imao nameru da se sveti i da njegov postupak, u krajnjoj liniji, Vodi verskoj netoleranciji, Namera izazivanja verske netrpeljivosti mogla bi se uhvrditi i iz načina kako je Gajšek svoje stihove saopštio onima kojima su namenjeni. Tako, na primer, ako je Gajšek svoje stihove rasturao kao letke u redovima vermika, delio ih pred crkvom, čitao na nekom javnom zboru i ft. sl. onda bi se iz fih činjenica mogao izvesti zaključak o nameri izazivanja verske netrpeljivosti.

Otkako postoji ljudsko društvo, postoje i njegovi bogovi. Ako ne u stvarnosti, ono bar u mašti. Bilo ih je raznih. I na nebu i na zemlji. Ir pod zemljom i pod vodom. I dobrih i zlih. Pa i danas ima „bogova“ („bog bogova“, „bogi batina“) i na ulioi, i u fabrici, i u kamcelariji. Čime se utvrđuje da je Gajšek mislio baš na onoga boga čiji autoritet pokušava da zaštiti javni tužilac i oni koji su mu to, eventualno, sugerjsali?

Optuženi nije bio dužan da dokazuje kako njije imao nameru koja mu se pripisuje. Ali kad

·je on to ipak pokušao, njegova odbrana je od-

bijena, jer „praključak suda ne bi mo-

gao pokolebati ni veštak kojeg Je optuženi predložio“.

Eto dela presude sa kojim se me može slošiti ni jedan iskusan pravnik!

Ko ima bar malo iskustva sa sudovima, zna da sud meće izreći kaznu zbog narušenja ielesnog ihfegriteta dok o postojanju povrede i nje“ noj prirođi ne sasluša veštaka-lekara. Međutim, narušenje duševnog integriteta daleko je te dokazafi nego telesnu povredu, pa ipak je sud odbio predlog da se po ovoj stvari čuje mišljenje univerzitetskog profesora književnosti. Da“ kle, ne samo izreka, nego i sudska procedura u ovome slučaju, podsećaju na srednjovekovne procese u vezi ša religijom. i:

Više nego ma kakvi stihovi u Književnim časopisima, versku netrpeljivost izazivaju i DO” stupci koji idu za tim da od religije naprave bauka za sve napredne ideje i dela. Ako bi naše društvo dopustilo da religija zauzme one po” zioije koje je nekađ imala, onda bi se samim tim obnovili i nekadašnji verski sukobi. Ali do toga u našoj zemlji neće nikad doći. Naše pravosuđe ne bi ispunilo svoju društvenu ulogu kad bi ovu presudu ostavilo na snazi. U protivnom, Gajšek bi mogao samo da se teši time što su i najveći geniji čovečanstva goreli na lomači zbog svojih antireligioznih shvatanja. A što se tiče uslovne osude na 14 dana zatvora, ostalo bi mu samo da bira: ili da svoja buduća poetska ostvarenja podesi prema ukusu popova, ili da svoje stihove mosi lokalnom javnom tužiocu ma preventivnu cenzuru, ili da se odrekne poezije.

Ne bih želeo da se ovi redovi shvate kao odbrana osuđenoz ili njegovih stihova, Rađi se o odbrani jedne slobode zagarantovane Usta“ vom.

Jakša BOGDAMOVIĆsudija u penziji

KNJIŽEVNE NOVINE

.

BB a —.—=>