Књижевне новине

PREDRAG-PEĐA MILOSAVLJEVIĆ

Prostorije Kulturnog centra Beograda

RETROSPEKTIVNA, mada ne i integralna, iz'"Jožba Peđe Milosavljevića predstavlja bogatu Yiznicu koju je tri decenije stvarao jedan izTrušeni ukus, nesvakidašnji zaljubljenik u svetle horizontc sveta.

Od svoje rane mladosti pa do današnjih dana Peđa slika gotovo iste motive: fasade 'kuća, krovove, balkone, trgove... jednostavTo rečeno, slika gradske predele i ponekad figuru. Peđa nikad nije odbacivao predstave čulnog sveta, nikad nije ignorisao jedan odre:đen ambijent u kome je sve tako realno, »obićino, Peđa zaista nikad nije hitao za bizarnim temama po svaku cenu, niti je težio da objekte „posmatra iz nekog još neviđenog ugla. Sve ove ·ipjenice, međutim, nikako ne.znače da Peđa

Taturalističkim očima posmatra svet i da je njegova vizija veristička. Još u njegovim »BeJim prozorima« iz 1936. nedvosmisleno je ovaploćen poetski doživljaj, naime onako kako Peča oseća čitavim svojim bićem stvarnost koja ga okružuje. Oda životu dobija svoje dimenzije ija se raskoš tokom godina sve više bogati i personalnošću jednog osdbenog duha i ne'patvorenim lirizmom. Na srećan način fiksi„ajući izvesne spomenike, ljudske darove proŠlosti, Peđa na kreativan način doživljava mjihovu lepotu pružajući nam iluziju o vremenu koje prolazi. · Peđina vizija nije izmaštana, ona je upravo maštovita rcinkarnacija postojećeg sveta. »Topčiderski konak«, »Dubrovnik«, »Notr Dam«, »Dečanska fontana«, »Knežev dvor«, »Mostar« — u svim ovim uljima, kao i u mnogim drugima, ogledaju sc uvek pesnički žar i nadahnuĆe, izvanredna moć lakoće slikarskog izražavanja, svežina postupka i bogatstvo doživljaja; u jednom smislu dionizijski odnos prema životu, u drugom diskretna nostalgija za njim. . | . | Krovovi i fasade, balkoni i fontane nastaju u ovog slikara kao plod određenog duhovnog stanja i poetske meditacije, on ove i ovakve . objekte ne opisuje već ih tumači raskošnim ikturalnim sredstvima, virtuoznim postupom, svojevrsnom invencijom. Lakoća 1 širina slobodnih poteza, izvanredni smisao za sočnu materijalizaciju i složene kolorističke harmonije, maštovitost u komponovanju, daju Peđinom, slikarstvu obeležje jedne autonomne umetničke forme snažnog vizuelnog dejstva, svečanog karaktera.

U nekim svojim poslednjim slikama Peđa je, međutim, otišao gotovo do antiformnosti; efekti koje postiže igrom fakture čine se u ovom slučaju više kao superiorno vladanje tehnologijom, demonstracija jednog iskustva, a manje su znamenja stvaralačke pustolovine.

Uostalom, i za samog Peđu verujemo da ova-

kve, da kažemo, ekskurzije, ne predstavljaju fheko novo iskušenje budućnosti. Jer, enformel je, kao likovni fenomen, doživeo već svoj zenit; a Peđa slikar nikad do sada nije bio ugrožen zato što se nije vezivao, ni deklarativno ni suštinski, za neki umetnički pokret, ba čak da je u pitanju i avangarda. Njegova umetnost se razvijala prvenstveno kao estet-

ska konsekvenca senzibilne 'strukture njegovog slikarskog bića. Peđa je kao slikar uvek bio i ostao uzdržan prema trenutnim muodernim erupcijama, što ne znači i odricanje od savremenih iskustava; njegov duh i instinkt, rekao bih, vodili su ga onim putevima po kojima su vremenske barijere srušene; otuda je njegova umetnost podjednako klasična i moderna, uvek sveža. Peđa je, kako to i ova izložba pokazuje, stvorio lični izraz natopljen iskrenošću i neposrednim poetskim evokacijama, bez crnih slutnji i nespokojnog dramskog atosa, Uzeto globalno, njegovo delo je sinm1 radosti, himna životu.

MILAN VERGOVIĆ

Galerija Kolarčevog narodnog univerziteta

DO SADA POZNAT sa kolektivnih likovnih manifestacija, beogradski vajar Milan Vergović se predstavlja ovoga puta svojom prvom samostalnom izložbom. Ono što prvo pada u oči na ovoj izložbi, to je Vergovićeva preokupacija portretnom plastikom, ali ono što isto tako odmah izbija u prvi plan jeste velika ozbilinošt kojom ovaj vajar pristupa obradi svih svojih skulptura. Portrete, taj umnogome zanemareni plastični žanr, Vergović oblikuje u forme pune, pročišćene plastike koje snažno deluju svojim skulptorskim jedinstvom i uverljivošću. Ovi portreti u bronzi, u kojima vajar nije zanemario i psihološko produbljivanjc portretisanih ličnosti, ostavljaju utisak jasno definisanih celina, zrelosti. Nekoliko izloženih firurina, takođe u materijalu, ističu se posebmim vrednostima; uprkos malih dimenzija onc šu mođelovane takvom vajarskom snagom da svaka od njih predstavlja pravo znamenje ove, inače dobre izložbe. | Vladimir Rozić

i K-

IZVESNE ZABLUDE

DOMAĆI FILMSKI GLEDALAC, pod tim podrazumevam filmofila, jer oni su jedino pravi gledaoci, nije u stanju da prati svetski repertoar onako predano i potpuno kao što je to moguće mnogim srećnijim stanovnicima većih evropskih centara. Nećemo ovde ulaziti u detalje zašto je to tako i zbog čega ne vidimo dobar deo savremenog repertoara; stanje samo konstatujemo i zadovoljavamo se da dodamo da nisu u pitanju samo »objektivne te

SREČA JE, PO ANJES VARDI: „ON 1

škoće«, Ono što dolazi do nas su mrvice; i, na kraju krajeva, pasionirani filmofil mora da se zadovolji time, bar za sada ili za izvesno Vreme, čekajući bolja vremena.

Šta je moglo da privuče filmofila i njegovu pažnju na našem repertoaru za poslednju nedelju-dve? Ipak, mogao je da vidi jednog

KAZALIŠNA SBZONA u Zagrebu bliži se kraju i slabo završava, kao što je neslavno i počela. Posljednje premijere pokazuju nagli gubitak kriterija pri izboru i prezentaciji nekih dramskih djela. Tako se Hrvatsko narodno kazalište našlo ponukanim, ne znam iz kojih razloga i od kojih tajnih, „zlih duhova“, da stavi na repertoar svoje velike scene Camusovu dramatizaciju romana Dostojevskog: „Demoni“ (kod nas više poznatog pod naslovom „Bjesovi“, „Zli dusi“ ili „Nečiste sile“). Simptomatično je da su se i prevodilac Ivan Kušan i nova uprava Hrvatskog narodnog kazališta odlučili upravo za taj drama-– tizirani roman, koji je Dostojevski pisao pun pakosnog bijesa protiv revolucionarnih, nihilističko-socijalističkih kružoka u tadašnjoj carističkoj Rusiji, i koji je unatoč svojoj velikoj umjetničkoj snazi i širini psiholoških analiza ipak u znatnoj mjeri opterećen tendencijom očitog političkog pamfleta, tako da objektivno izražava, osobito danas i kod nas, izrazito reakcionarne ideine i političke stavove.

Opesežan fekst romana omogućuje svojom razrađenom i razuđenom psihološkom analizom brojnih likova i situacija da se upućeniji i inteligentniji čitaoci bolje snalaze u pravilnijem vrednovanju odnoša, problema i stavova pisca, da razlučuju humane porive psihološke introspekcije od pod'oge autorova vjerskog misticizma i zagriženih političkih persiflaža. Međutim, u Camusovoj dramatizaciji sve je io izneseno previše pojednostavljeno i uopćeno, ne samo zbog same potrebe dramskih zakonitosti, već i kao autentična dramska vizija poznatog pisca „Sizifova mita“ o revolucionarnim apsurdima, opterećena hefiltriranim i neobjektivno apsolutizitanim iskustvima iz vremena i poslije drugog svjetskog rata, Zato je osnovna psihološko-moralna koncepcija romana — traženje dubljih, individualno-psiholoških poriva kao izvora zla i osuda svakog zla, šio je najsnažnije oličeno u liku i sudbini Stavrogina, osjetno pomaknuta i poremećena u korist direkinog pam{letističkoč

Godara, jednu Anjes Vardu, onda Gordona Daglasa, jednog lošijeg Ričarda Kvina, jedan stari film Rože Vadima, kao i neuobičajenu

DRSOpreni Tu filma izvrsnog Roberta Pariša. z to, našla se tu i jedna antologija stare ame-

ričke komedije od Roberta Jangsona, istina dosad gotovo sva viđena u drugim kombinacijama 1 zbornicima.

Za početak, treba se okrenuti predstavljaju izvesno razočarenje.

onima koji Ja se neću

ONA, I BUKET CVEĆA IZMEĐU NJIH“

mnogo zadržavati na Rože Vadimu O Opasne veze«), koji nikad nije bio čak ni osrednji režiser, pogotovu ne autor, i koji je nizao redom promašaje od početka svoje karijere, počev od ekranizacije De Sada do Lakloa (»Porok i vrlina« je bio pravi fijasko). Ne treba se duže zadržavati ni na Ričardu Kvinu OSvet

Vlado MAĐAREVIĆ

Suzi Vong«), koji je očigledno značajan sineast (dobro pamtimo njegov odlični »Stran. gers when meet«), ali koji ovde nije mogao čuda da učini jer je imao nametnut komercijalan scenario i roman-bestseler; zasluga je Kvina što i takav skript nijednog trenutka nije big potpuno upropašćen.

Veće otrežnjenje donosi projekcija Goda. rove »Udđatc žene. Godar kao mit, kao fantom-pojam, kao biblija novog filma po ne. kima — sa »Udatom ženom« nalazi se konačno u potpunom ćorsokaku. Posle »Do poslednjeg daha«, koji je značio veliki korak i novost, Godar počinje da tapka u me. stu, varirajući bezbroj puta istu teme na je. dan više nego konfuzan način. Izgleda da su bile opravdane sumnje i izrugivanja koja su bila upućena »velikom Žan Liku« od strane časopisa »Pozitif«, kao i polemike koje su vo. đene sa »Kaje di sinema«. U ovom filmu do. lazi do izražaja čitava skala Godarovih ble. fova, i evidentno se demonstrira nemoć za bj. lo kakvu misao ili koherentno građenje rad. nje. Godar je svoj film nazvao »fragmenti jed. nog filma«, i to zaista nisu ništa drugo do fragmenti, nemoćni i besmisleni. (Može sa pretpostaviti da ni njegov poslednji film »Lu. di Pjero« nije ništa bolji, iako je oko njega Godarova klapa podigla veliku buku). Tu ne. ma osnovnog elementa filma od koga je Go. dar kao kritičar stvorio čitavu apologiju nema režije. Kod Godđdara čak i scene seksa de luju deseksualizovano i mizogeno (u skladu sa njegovom filozofijom). Zaista, velika jc iro. nija od strane Godara da govori povodom ovog filma služeći se komparacijama sa Anto. nionijem (što je dokaz da sujeta mije privi. legija samo naših filmskih autora).

»Sreća« Anjes Vardđe je mnoge dovela u zabunu. I to možda s razlogom: film je snim. ljen senzibilno i s izvanrednim „majstorstvom kamere, eksperimentišući s kolor-fotografijom, I ovđe je čovek mogao skoro da se pozove na Antonionija i njegovu »Crvenu pustinju«, Ali, kakva zabluda! Nemoguće je postaviti bilo kakav most između jednog giganta i Vardinog malograđanskog, idealizovanog: sveta. Jer, da vam 'Cažbifio ko je Anjes Varda i šta jc za nju sreća: to su »on i ona, i buket cveća između njih« (videti fotografiju sa reklamnog panoa pred bioskopom). Iako je film u izvesnom smislu čak »lep«, to gotovo da nije daleko od onih fotografija koje se prodaju po kioscima,

Gledalac je mogao da doživi izvesno zado:

voljenje tek gledajući čiste filmove Gordona Daglasa i Roberta Pariša. To su filmovi koji vraćaju film svojoj suštini: čistoj radnji, dram• „skom. konfliktu, · vizuelnom pokretu, onome. šta! ie izraz samog filma kao medijuma. Daglasov »Rio Končos« poseduie: sve ove at bute: on ima sem toga i retko viđenu snagu i žestinu. Sukob između ličnosti manifestuje se i kroz sudar etičkih principa: njihova različitost i suprotnost dovodi do' najtragičnijih A OON koje se razrešavaju u silovitom fina· u kao i klasičnim tragedijama. Kod Roberta Pariša OOsedlaj vetar«) taj sukob je još evidentnije izražen: masilje i princip reda su u stalnoj koliziji, spromni da svakog trenutka izazovu eksploziju kao pri dodiru različitih olova energije. Pariš je briljantno dao sukob ičnosti koje oličavaju različite životne prim cipe; njegova režija je bila potvrda remomea o kome smo čuli (ovo je bio prvi njegov film kod nas) i nesumnjivo je da ćemo o nje mu imati još prilike da govorimo i čujemo, jer je ovo jedan od njegovih prvih filmova, Za sedam godina koje su protekle od ovog filma, on je dao nekoliko dela novijoj američkoj kinematopgrafiji koja su značila datume (između ostalih, »Wonderfull Country, »In the French Style«).

Zoran Petrović

Kazališno pismo 'iz agreba

izopačavanja revolucionarnih likova, do akcentuiranih kriminalnih postupaka i idejno-moralnih motiva njihove idealističke borbe protiv carističkog samodržavlja. A to neupućene, osobito malograđanske gledaoce, može dovesti do vrlo izopačenih dojmova i pogrešnih analogija. Tome možda priđonosi i znatno skraćivanje izvedbe, koje je poslije duge i ubitačne premijere izvršeno za reprize, tako da je opći đojam, unatoč trudu poznatog radio i televiizjskog režisera Zvohnimira Bajsića te brojnih glumaca — jedna nepotrebna, promašena i zamorna predstava,

Na Maloj sceni Hrvatskog narodnog kazališta izvedena su pod nazivom „Scenske minijature“ dva monologa iz proznih tekstova Franca Kafke i Nikolaja Gogolja u režiji Geor-

'gija Para. U Kafkinoj pripovijesti „Izvještaj jed-

noj akademiji“ nastupio je u ulozi civiliziranos majmuna-čovjeka mladi karakterni glumac Špiro Guberina prikazavši s razrađenom inionacijom scenskoga govora vrlo izražajnu interpretaciju apsurdnog Kafkinog svijeta otuđena bića od svoje istinske prirode. U Gogoljevim „Luđakovim zapisima“, koji bi po historijskoj i psihološkoj logici trebalo zapravo da prethode prvom monologu, bokazao je Vanja Drach kao duševno poremećoni mali činovnik Popriščin široki raspon mimičke i glasovne ekspresije. Obje ove impro-

|

vizirane jednočinke dobro se uklapaju u repe toar Male scene HNK, a takvi tekstovi osobito 5u zahvalni za invencioznije karakterne glumce i 28 pasioniranu kazališnu publiku.

To međutim nije slučaj s dramskim prvehcem Antuna Šoljana „Lice“, koji su također poremećeni Kriteriji doveli na Malu scenu Hrvatskog narodnog kazališta. Napisana prvo kao radio-drama, ta je dijalogizirana priča samo 17 raz pretenciozne i nametfljive ambicije a prema“ lih umjetničkih sposobnosti, jer je dramaturški komponirana i pisana upravo neugodno diletant“ ski, 5 očilim psihološkim i faktografskim besmi“ slicama. Tako, na primjer, na glavno muško 1 ce, koje se pojavljuje poslije rata sa ženom u njezinom selu, počinju iznenada svi sumnjati da je to bivši ustaški komandant toga miesta. Uredna legitimacija tog mladog šofera tretira se na” ravno kao falsificirana, ali se upravo iz nje ist" ču godine starosti (razlika je svega osam godina), da bi istražitelj doveo u sumnju navedenu sumnju. Ima još niz sličnih nelogičnosti i beš" mislica, koje svjedoče ne samo o brzopletom pisanju i površnoj obradi političko-moralnih Dp!0“ blema nego i o nasilnoj konstrukciji same vadn3e i likova, Unatoč pokušaju izvjesne verističke ii ksacije svih likova u posve realnom ambijen”" tu našeg poslijeratnog sela, oni ostaju beživotne

KNJIŽEVNE NOVINE