Књижевне новине

Velimir dai LUKIĆ WR

POEZISA

Ne azlikuje te nebo, ne razlikuje betaf.

Cetrnaest madrigala

Sat

KSENJE lišće!

Odlazi magla Voda negde mečujno teče,

Živeti u, gomili

Umreti isto tako

Ne dodđirnti svod, ne zaustaviti . bu?Tu,

Pa ipak ta bema bod mesecom: Pustinje istih, sudbina!

. | ALVSOd2V j Suza

i oo 14 : OI A 7, OB |

~| | OPA U H OĆU TVOJE bistro more Kapljemo miz obraz sveta

+ A OR

| ||

i Sa No |, | | 7 OPIN, ABM, MAIN WR

VD AJ i a ip |

i e POO Kuzavi su puti i dugi. Sat izbija. |" | Podne u 8i9OTm IRN a AW PP Da te zaboravim, nisam, mogao čekaš suton. SDATREJA POI) pr AMI PACN, (S Bežao sam iz doba u doba RO UA ATI INE uajhi) i 4 sad se ljube naše senke.

Dolazi jesenje lišće Ništa nikuda, teče!

Sneg

BEO 'sazvežđe! Sklopljene oči Svete % paperju. Ubloži nemoć.

Nečujno hodam. Nekuda odlazim.

Opkoli mas bela dugo Ne dopusti da odemo!

Zvuk NPMATI telo!

Imati samo sYce + glas Kakva, božanstvena senikal Ništa te ne boli

Samo ti prazninu, Kkidaju, Dok dotičeš rubove i sneg.

Neka ponesu naša tela Bez srca i bez glasa.

Reka ZNANJE JE tvoje naglo

ir,

Znanje što imamo, iskustvo što | . nas muči: Padđamo Dreko meba i preko reči...!

List

S VE TVOJE lebdenje Sve moje življenje Takva ista prašina, wosi!

Brojimo dane

Čekamo jeseni Sve su mam semke postale duge.

Sve tvoje lebdenje, šbe moje življenje Ko će nas razlikovati od prašine?

"Tama

Deo se odromio

U vođe upala zvezda.

O kada bih mogao

Preko zidova + zidova, đo »vezde!

Imena

K AKO BI SE nazvali Kako opisali svoja tela?

Hiljade imena zvone u sutom.

Hiljade duša luta kyoz maglu Bez obličja smo + profila, A toliko divnih imena imal

Večnosti, nazovi mas kako hoćeš Tvoje katedrale daleko su...

Ukrasi moje oči svežim, lišćem,

„Ispuni popodne stihovima,

Lenja lira odjekuje u kori platana.

Kada izvučeš zslatvu strelu iz sebe Zapiši tužaljku svoje Krvi.

Vitez lutalica

N OSI IME voljene Krstari šume i izaziva, zveri.

Godine se smenjuju ko vreteno. Tako bleteš maglu

Već dug poncir imaš

I već i zaboravbismo mjemo ime.

Tako nas tama zatiče u šui.

| Na obali tog mora stojim,

Pođa mnom, ćute zvezđe. R š

L IST narandže Tople strofe trubađaya,

Nežnost istorije!

Mrtva brinceza Uplašena svetlost sveća Ko bara na obroncima šuma.

Prašnjavi zagrljaji, istruleli poljupek ERo humke ispred i iza mas.

Vuk S UROVA NWEŽNOSTI Kako u samoći miriše kyo

Kako je ćutljioa snežna šuma.

Eno pale se svetla, Žene se mole za ljubav Ljudi govore o lovu.

Tako progonjeni da li smo ponosni Naterani na, rub, koga da ljubimo?, Školjka

P ODSETI ME na talase Kako udaraju, o stenje

Kao duša na vrata smrtil

Zatvoreni smo oblici |

Kako je spor moj dah! Sumaš se sa planine, ja sa Yeči.

Ti stižeš 7ĆoYu, Ja mutnim, sobama. Oboje žu?imo, spori beskrajno.

NAJEDNOM, PENKA BI prestala da vrska i počinjala da mekeće, kao jare, umiljato i niz dlaku ı-dalje, ne daj bože da se svađa: te ona i Penčn:i Zavezoju slave, kao ljudi pravoslavni a ne neznabošci, svetoga Trivula, onog što je nad vinogradom gazda i vlast! U njegovu čast i po zemlji prosibaju, vino kdd piju, i kolač slavski presipaju: ne sipaju, znači, samo u svoj škembak i vuniju, u grlo. Pa, tom istom gazda —d Trivulu i sveću pale, celu, dva prsta debelu, od voska, a ne lojanu, i, povrh toga, kadgod produ pored nekog crkvišta, starog duvarišta, gradišta, ili grobišta, po nekoliko puta se krste, Spominjiući sve svece: ona ih s mene pa n3 uštap prokuhe, što nisu izdašniji, a Penča ih po Sto but na dan tiho opsuje — da bi i gluvi čuli koliko ih voli. „Valjdđa im je toliko đosta od nas, za onoliko lozje“ \kukureknuo bi Penča, i, iznenađen i sam ženinom mudrošću, s ljubavlju i šitokogrudo prepuštao Penki da priču dosoli. „Mi se, vidite, i sa svim svecima a ne samo sa komšilukom lepo slažemo i bratski se pomažemo! Zato nam, kađ napunimo bure i plakaTiju, i ostane poneka para — za sol: sutra kupujemo kacu, za kupus i turšiju, te da imamo i Tasol, za lek! Kad se Penča, na nesreću, kao zeMmlja natreska, da ga lečim ja, a ne đa mu kojeakve šuge cede konjska lajna!“ Jednom reči, Penka ne bi zaboravila ni petla-jerebana. „Istina je i to“, kukureknula bi na kraju, „naš petao-jereban jeste strašan ban, od naročite sorte: · Svaka kokoška od njega nam po sto jaja nosi na dan! Zafo ga i hranim dnevno po triš, i za noć mu ostavljam zapršku-zeleniš i pšenično· zrno! Posle ga koljemo svake neđelje, i na svaki blagah! Ali on, čim oseti da mu se piše crno, čim ša baciš u grne, ili u tiganj, otud istrči, i na bunjište otrči, da kukuriče: »živ je petao-Jercban i kad je zaklan!...“

Upravo ih dana Lemštanima je postalo saSvim jasno da su njihove, i stare i nove sumnje Dofpuno neosnovane — jedino im je preostalo

Penči i Penki na licu mesta dokažu da su u Svim pljačkama kao suza čisti, iako su im. ako ne dlanovi a ono bar prsti nešto nečisti, možda malo više no.što ma kojim sapunom štroka može da se obriše. „Ne pasemo ni mi travu“, rekli Su ozlojeđeno, spremni da svemu učine kraj, „i zato i ne đopuštamo da nas razbojnici dalje Slobe, i još da nam se u brk podsmevaju! Da Mi kuće kuću, i međ beru i skupljaju, a mi da

k plaćamo!“ I njih nekoliko, sve ljudi Odabrani, od reda i razume se, i hrabri a ne štrine (među njima'i dve-tri bele brade, stari-

» sa brcima do iza uva), u pravi čas, kad Penče i Penke nije bilo doma, upali u lopovsku jazbinu, u gnezdo: da izvrše prefres! Da lopove M lopovluk ubede, i još ih tojagama kako valja Urede! U čemu su gotovo i uspeli — svrhu i tilj samo su za dobar konjski nokat promašili. “lem, pošto su razbili rezu i zakoračili u PenČinu ižu — imali su šta i da vde: ne ono što ŠU sanjali, ali ono što su znali i sami: jedan Odmah prepoznao svoje sekirče, grne i mistriju.

Tugi čekić, sito i bukliju. treći kumovu tep*tiju, ostrušku i rešeto, a četvrti svatovu tešteru, "nik i — točak od kola! „Božju mu veru“, rekao je neko, presrećan zbog ćara, »pa kučkin sin "d svoje jazbine načinio pravi magacin: đa :ma

O crnog pe{ka, i za posle! Još da je tu i neka Pečenka-iikva, kanta mast, vreća žita, i osta0 Što je u međuvremenu nestalo...“ -

Da, odlučili su časni, dobri i hrabri ljudi da % odmah na sve strane raziđu i istinu o novom Stikrovenju svetu objave, to jest: da ne sačekaju

SNJIŽEVNE NOVINB

Zvuk vremena.

Hoću da slušam, tužaljku, buba.

Leto Zveri mas gledaju: zašto smo došli?... IKUD we idem. i Sveća što je nema, dogoYeva. K RV PRESFČENA zlatyom, Talas Okolo zid, okolo zid! strelom, Dim, što sporo odđlazi M IRIJADE SU još iste kao i ti

i dt. NJ 4, MIP A4-MYA LI NB. L•yY/| FP:

Slobodan DŽUNIĆ

Penču i Penku, već da istog časa pozovu i skupe selo, te da ono razbojnike hajkom uhvati i kamenjem pomlati. Međutim, upravo se tad i dogođio onaj promašaj: baš kad su pošli da svoju plemenitu nameru sprovedu u delo, na kapiji su se pojavili Penča i Penka, zađihani i umorni, zabrinuti i užurbani, dabome! Jutros im nestalo ispod pređe vreteno i od sekirčeta uši, zapištali su još s kapije, pa su zato celoga dana logove po polju vijali, I taman da uhvate jednog za peš, a oni svi: bež u Nevidiš! Čak nisu mogli ni da utvrde jesu li repati ili kusi, da li su ljudi ili vilenjaci-dusi! A polje opustošeno, za njima, jeste: tikve posečene, kruške obrane, livađe pokošene, trešnje crnice i stambolke poharane — čak im nestao i list: kao da ih je obrstila gusenica, skrepa...

Šala na stranu: čim su se Penča i Penka sa komšijama i braćom svojom po krvi i naravi u sopstvenoj avliji sučelili — nastala je graja, urnebes, Prva je Penka nađala beriju — pustila je glas kao kad birov skuplja gariju. Tri sede brađe ščepala je, znači, za brke i počela da im iz ruke otima s mukom stečeno . blagostanje. „Tako, dakle“, siknula je kao guja ljuta gladeći ih niz dlaku, umiljato, naravno (samo što im brke ne počupa), „malo vam je što nas neprekidno klevećete, i kao kukavica jaja krađe nam podmećete, nego i usred bela dana obijate sirotinjski dom! Da nam kuću srušite do temelja, pre no što smo je i skućili kako valja! Da vas je sram!“ Nastavila je ondđa da kuka i svaku od onih stvarčica oplakuje; za tepsiju, grne i točak od kola na licu mesta se zaklela da ih je mužu u miraz donela (zaboravila je da je u Lemsku došla ko pištolj gola!); za testeru da 'oj je iz kljuna bacila svraka, jednog” dana kad ie ona, Penka, kao žena svaka, domaćica, išla u grad, na pazar, da kupi ostrušku, krparu — cTšku i za kosu dršku. A sekirče — to joj je Penča poklonio, kao svoj svadbeni dar: da joj samo glavu odseče kad je neko, repat ili kus, svejedno ko, na loš put povede: kako bi mogla da se bez glave, odmah, na pravi put vrati i lopovima plati ono što zaslužuju! Ne mogući više da izdrži od besa i jada, što strađa na pravdi boga, tada je poletela na kapiju: da potraži pandura,

kmeta — celu žandarmeriju! Da oni pljačkaše udese i na licu mesta pobese, a njoj i Penči daju dar!što su lopove ulovili i time spasli selo od buduće štete...“

I ko zna šta je još moglo da se dogodi da se i tom prilikom Penča nije pokazao za glavu viši od svih, prava alesija, potomak Relje Krilatice, Miloša, Marka i ko zna kog komšije Šarka. Naime, komšijama onde, i braći po krvi i naravi (ko zna zašto u licu najednom. zelenim, pa šarenim i žutim, i najzad crnim ko noć), u jednom trenuiku, slušajući Penku, i gledajući šta ona čini, palo, izgleda, na um, da se onesveste i potom, šale radi, tek onako, brzo ili polako, svejedno kako, na licu mesta pocrkaju, bez reči oproštaja, ma sa kim. U stvari, najednom su počeli da se zgledaju, da gutaju pljuvačku, đa ramenima sležu, pa čak i u zemlju propadaju: šta sad da rade, kako sa najnovijim zlom da se sprave? Tačno: to što su đo maločas držali u rukama jeste njihovo, ili bar kumovsko, ili svatovsko! Ali, ako hoćemo pravo i DOšteno, a o tome·je reč, teško bi neko mogao da se zakune da je sve baš tako — izgleda lako, a nije: greškom, omaškom, ili iz ko zna kojih #ve razloga, sva su ta blaga u međuvremenu po toliko puta menjala gazde! I sad, de fi dokaži koje je čije — ako se dođe pred božji ili neki ljudski sud, i ako treba iz vrelog kazana izvući maziju, haide neka čovek ruke ne opeče, nek še zakune i reče: moje je. No, mani božji i ljudski sud i maziju, i brkove i brade — Penka, eno, trči da zove policiju, traži pravdu i ćar: da ih obruka što su joj usred bela dana razvalili i opljačkali dom!

I strasti i snage su im, iste

een keya vre0 see ar ajuazeanap nera gari een rar renirr=ienuirPea eura e ara —z are i aa aaa ira r aaa Oea nara

A wu nama malo sluzi i vođe Dovoljno da zabale se lomače ljubati,

Podsećaju mas talasi Što mas gone ma oštro stenje.

Zaista bi se svi ti ljudi, tako stisnuti u procep, zgranufi i onesvešćeni do pola, žuti u licu, šareni i crni, zeleni i ko kreč beli, onde onako i skamenili, da vekovima posle služe za sprdnju, '' pokor i — opomenu (da nikađ ne tvrđiš da je nečist ođ čistog nečisliji, ni mali lopov od većeg čestitiji),., da te sede i poštene starine iz škripca i nedoumice nije izvukao Penča glavom! Upravo on je mahnuo rukom Penki da mane ćar — da se sa kapije vrati u avliju i ne diže više beriju a još manje skuplja gariju i žandarmeriju, pa razdrljio grudi pred svima. „Zar vam, bre, ja“, viknuo je glasom što srce cepa, „na lopova ličim? De, nek se požali ko da sam mu skinuo gaće kad ne spava ili mu, na nesreću, odneo nešto iz njih...“ U istom tonu nastavio je onda da se ispoveđa, to jest da pripoveđa da je sve što mu Penka u miraz nije donela, ili svraka poklonila, kao što je toliko puta rekao, sopstvenim znojem i mukom stekao. Ukoliko mu ga, naravno, u nasleđe nisu ostavili Rista i De3a, njegovi roditelji premili (pre no što su se utenčili), uz kletvu i amanet: da iz ruku ne ispušta ništa što mu do ruke dođe, makar (naročito ako mu se smrkne, i tama mu padne na oči, kao ovo sađ), i krv tuđu i svoju morao da istoči, ili bar lokne...

Spustio je, dakle, durbin; naime, kad mu je neko, povrativši se iz ropca, pokazao neku strošenu bukliju i. nesigurno promrmljao da na njoj piše neko drugo a ne Penčino ime, to jest kad je od samog Penče potražio mišljenje da li je i to njegovim znojem „stečeno, nasleđeno, iz svračijeg kljuna Penki u krilo bačeno, ili, ne daj bože, ukradeno, Penča je odbrusio gnevno: „To mi je neki zlomišljenik podmetnuo bombu i minu u ižu, milu mu nanu, da me s tobom zavadi! Ali uzalud — badava mu trud!“ Istoga časa, prema tome, počeo je da se lezi. kliberi i kezi, i, pokazujući po ko zna koji put da je ne samo za jednu, već za tri glave viši 66 svih, istinska alesija i Strahinić ban, raširio ruke i dodao glasno, da svi čuju (srećan što može da poklanja, od sreće gotovo grca): „Nosi, brate, opaliju, nek ti je alal, đarujem ti je od srca! Samo nek je među nama sloga i mir, i odsad kao i dosade...

Jasno, potom su ljuđi, Penčine komšije i braća po krvi i naravi, uradili najbolje što su znali: podavili su repove i otišli kud koji —

jedni što brže mogu, a drugi nošu pređ nogu. klaj-klaj, vajkajući se usput: „Ako, tako nam i treba! Malo nam je bio jeđan lopov, nego uz kurjaka liju privenčasmo, njemu bajagi uinat, ” i od Penče lopova još većeg u Lemsku dovedo-

smo. Znači: mi samo za kabat...« /

ILUSTROVAO HALIL TIKVEŠA