Књижевне новине

Dušan KOSTIĆ

. Osam pjesama o šlepu Čakor

| OPJEDNOM: preko čela oblak mi Čakora minu.

Čakore moj, Čakore moj, šumja je tvoja odavde do ne znam čega, fu su i trave tužne i zovu Roga nema.

Ti si zaleđen vrisak pretvoreh t trpezu, gozba si očima mojim, ćilim koji zasta lebdeći iznad zemlje. Prepanut, prezadivljen: uklete Ukletije upravo proždiru mebo, iz oštrih njinih zuba, gromovi na sve slYyane, . Tvoje kanice strepnja su i za smjele: lelek si zavijanih, krik si skotrljanih; s ramena tvog skače se u nebo ili a provaliju, umorni s tebe pozdravljaju nadu. Dalek odavho, slutim dah wrvina tvojih, Ot shjegova Ivojih, moj Ćakore, zelem-bore, možeš li mi pomoći? Lebdiš, čaroban, između neba i zemlje, čardače između neba i zemlje, možeš li mi pomoći! :

o.

. Jezero u Rumuniji

LARUL Rošu, Laku! Rošu, - "voja Šufnja opomenu me na jezera u daljinž,

e EDEO JE na niskom poljskom krevetu i, O) povivši se prema otvorenom prozoru, za-

- mišljeno osluškivao potmulu grmljavinu koja je dopirala iz prostranih baranjskih šuma. Nešto oporo, gorko stezalo mu je dušu. Kako je on ranije u iednoj ovakvoj noći s po.uzdanjem sedao u čamac i odlazio u ribolov. Pre no što bi zaplovio niz reku zapalio bi la: rTetu i neko vreme pažljivo osluškivao. I kađ bi se u daljini začulo snažno pljuskanje vode, što je bio znak da veliki somovi love na brzacima, odupro bi se veslom o obalu.i uputio prema jednom kamenitom sprudu. ; Pomnavao je svaki delić obale, svaku raselinu, svaki njen nabor. Po visini vodostaja znao je kad se može slobodno preploviti preko grupe.podvodnih panjeva, a kad ih valja pažliivo

Izaobići,i Po strujanju vetra i kretanju oblaka ·

TOA ie da oceni da'li će se nepogoda proširiti na levu obalu Dunava ili će proći samo s nešto tutniave. Istina, dešavalo se da ga nepogoda iznenadi i reka oko niega uzavri kao rasrđena zver, »Ih nesretniče, kakav sil« uzviknula bi žena s brižnom toplinom u glasu, kada se sav prokisao vraćao iz lova. .

Kako bi on želeo da u ovoi olujnoi noći, dok više. njega munje presecaju nebo i reka za časak zatreperi srebrnastim naborima, oseti po rukom snažan trzaj bahatog vodenog grabliivca i u toj maloj ljudskoj radosti za časak zaboravi mnogi jad duše. Ali... Dunav je u porastu ı voda naglo juri u rit. Kako se u mraku izboriti s maticom na ušću omanjeg rečnog rukavca koji treba preseći i đo kamenitog spruda Produžiti peške obalom. Staza je na više mesta

dlokana a ponegde i sasvim odroniena. Tre-

alo bi zaći dublie u šumu i probijati se EO guste vreže kupina i batrgati preko krševiti nanosa od naplave. : 1

Kako na A to ranije nije ni mislio! Sumorno se osmehnuo. Osećai da ga 5 Rodilnama, a mopouzdanie napušta izazivalo ie tupu por SJ nost u duši, gotovo kao neko trenutno gačeni na samog sebe. Znao ie da tu niie u pitanju sBmo napor koji bi trebalo podneti, nego Dno wutarnja zebnja, nešto što mu je ranije 5 samo podstrek da radosnile ostvari a O ce mi se nešto ne desil« izustio je ironično. O lio je cigaretu i votišteno klimao OVO | je, znači to »Veliko strađanie« koie preCšiak lja starost. »Moi bol ie — ispred, moja rado — za mnom, setio se jedno. Šekspirovog 5 i

Radost!... Pa zar on i sada ne voli SVOLONE što je i u mladosti voleo, i tophi reč prija olia i uspomenu na druga koga nema v :: LJ smu grlice u rano let LP lutro Ra6d o ORG

iznati poraz i preda iuklom ŠEbriibtelja? Pređati se!.. Jedan maglovit e nji dan zatreperio je u sećanit. Kao m 04 i: njanik izviđač bio je s još jednim drugo:

na saldo životni: brojimo niz tišinu

dane mrke, dane žute;

sparušena stabla što svud po tebi štrče y kao vojske potopljene, kao kosturi pogubljenih, učihe tvoje oko sumorhom poljanom · premda te crvenim zovu, Crvenim jezero, transilvahskim il moldavskim — ne znam Već; Laku! Rošu, Laku! Rošu,

šta vrijedi što živa su ta stabla tvoja u njedrima površi nepomične kad gore pod hrpom sunca skeletom se prikazuju — i fo ne bude varka, he bude, na žalost. Nisam li tebi sličan?

Laku! Rošu, Laku! Rošu! Postoji

pPosToJI JEDAN STO, jedna klupa, pričao mi je lađar,

u Šumi lisnoruhoj, daleko od mutnih voda; kadgod ja tamo odem, pričao mi je lađar, a meni sto izvora hajednom prozbore tajnu sto davhih jezera, obprljehih frskom; tada, pričao mi je lađar, doče preda me srha, lizne me jezikom, pa zaboravim sve. Sve dok~se he povratim na palubu ovu crhu, u moje trajanje crno gdje tišine ipak nema pošto je pojedu psi motora ovih, gladnih, kojima mikad hnije dosta, ah nikad nije, nikad hnije, jer šta znaju oni o klupi u ohoj šumi, · o sri mekovlasoj koja mi do nogu dođe, šta znaju oni? Za njih je sve nemuš?o pričao mi je lađčar zagledđan u oblak mrk.

Čudo

EKAN. Neđočekat. Plaši me pralavež kraj praznih torova negdje.

Padoh sa jablanom sam jablan, evo smješten u rebra broda; kophi moje drvo

ko i daleki miris planine sa koje sađoh.

PRIČA HKINI<EŽ EE7INIHMH NOWPHINZA

SOODrePa Miodrag Bogahgvida BORISAVLJEVIĆ

basao među Bugare. Kad se magla iznenada podigla njih dvojica nalazili su se na stotinak metara iza grupe bugarskih konjanika koji su se razvijali za nasilno izviđanie, dok je pozadi niih dvojice bugarska pešadija već posedala okolne brežulike, a preko mosta na Crnoj tutnjala njihova poliska artiljerija. Dok su njih dvojica u usplahirenoi m veni u oretkom žbunju, ijedan golobrad bugarski konjanik prišao ie užurbanom podoficiru i nešto mu rekao. Onda se izdvojio iz grupe ı po: šao prema njima. Krajeve šiniela „prebacio ic preko cevi karabina koji mu ie visio na leđima dok je jednom rukom užurbano razmotavao sa čakšira šareni pojas, a drugom, povijenom u laktu, vodio za sobom lepog doratastog ždrepca. Spazivši ih, zastao je kao okamenien ı sa izbuljenim očima zaprepašćeno ih gledao, dok su mu se ruke tresle kao u groznici a čakšire poJako klizile niz kolena. To u strahu, unakaženo lice, ta širom otvorena usta iz kojih ie nešto muklo krkljalo, kao da je u magnovenju zbrisalo njihov sopstveni strah, pa umesto da Dpokorno podignu ruke na pređaju, na šta su trenu

nedoumici stajali skri-

POKZIJA

Čekam. Ne dočeka. Sam sebi prošlost. Sam. sebi čudo, čuđo neprebolno, jao!

Grm ponižen

J A ČEKAM UZALUD: da mi se glashu grane,

da trave pognu glave kao kad padne, noć; čekam jarbola šumor, uz vode govor jasnt kad svud prevlada mjesec u pohoć dosadno

; gluvu; da me razgali kogod nad tminom mojih jada uzalud čekam, eto, gibahje blago ovdje da me iz leda preme ko iza mokrog sna; samoća sad me mrvi ko da ha leđa prtim planihu famhogorku što ne zna za sunca mi, dođite golubovi, dođite vreže tople — · uzalud prazah vičem ma sprudu ovom žuto, osjećam. da sam grm pohižehn od vjetra plahog toliko ravnodušan od svoga ravhodušja.

Bez mene more

TAKO MI I TREBA: izabrah orah, orah mjesto narandže, rijeku mjesto mora.

Da obali bliži budem,

da trska me šumom zaspe, da zaspim, da me pbrobudi kad se blaniha osmjehne kad bregove prelije vino.

Rijeka okrehu tok,

rastrže sebe u deltu,

odoše brodovi, šlepovi za mjima; al mehi heko granje

preplete oči, pregrađi gruđi,

i ja sad, bože, gdje sam?

Znam samo to: more bezgraničto, pod plaviloh, ljulja se pržihom, sveobuhvatno

tak pre možda pomišljali kao na jedini izlaz, oni su polegli po konjima i dreknuvši »Napredl« pojurili među bugarske konjanike. Pomislivši da su zapali u zasedu, među Bugarima nastala je trenutna pometnja, ali to je bilo dovoljno da njih dvojica zamaknu u šumovite ogranke Babune, dok je lepi doratasti ždrebac s prodornom njiskom još dugo jurio za njegovom belom kobilom.

»Strah!« izustio je s gađenjem. Kao povređen ožiljak stare rane nešto mu se zgrčilo u duši... Eh, šta bi on docnije, sećajući se palih drugova, dao da je onda taj uzvik potekao iz njegovih usta! ... Dva brdska topa tukla su kartečom Austriliance koji su nadirali preko jednog prevoja Mačkovog kamena, dok se njegov

otisnuti bataljon u obližnjem šumarku priEODLp a kontranapad. Kađ je topovska palj-

_ ba prestala, krenuli su na juriš. U vrtlogu bor-

be spazio je kako neki iz njegove čete uskaču u rov za poslugu tek preotetog poliskog topa. Uskočio je ı on. T dok su oko njih treštale ručne bombe i tupo praštali polomljeni puščani kundaci, oni su nekoliko trenutaka proveli u dubokom rovu zgprčeni iedan uz drugog kao usplahirene ovce, dok jedan od njih nije promuklim glasom povikao: »Ma šta mi to radimo ovde!« Kao da se budi iz nekog košmarnog sna, iskočio je za njim i, spotakavši se o leš studenta prava Malina Mujovića, kao sumanut uleteo u borbu.

Odmahnuo je rukom kao da nešto tera od sebe. Onda se setio kako je pre neki dan, dok se motociklom vozio dunavskim nasipom Dprema obližnioj varošici da uzme poštu, s nekim oporim prkosom naglo dao gas i prateći Dposkakivanie skazalike na brzinomeru osećao neko vedro okreplienie. »Možete, možete, ali na tri točka i — da drugi vozi«. To je rekao tonom čoveka koji ima smisla za humor, (Gospode, sedamdesetogodišnji starac koji je DpOočeo da gubi osećaj ravnoteže bita da li će još moći da vozi motocikl!) »Dobro, doktore, ali ja bih još mogao da navijem volan prema Dunavu; znate, tuda me put obično vođdi«. Kad se na kraju hodnika za časak osvrnuo, lekar je još stajao na vratima ordinacije i zamišlieno gledao za njim. .

Ugasio ie cigaretu i izašao napolje. Nekoliko trenutaka zurio je u noćnu tamu. A kad ie udaljena munia za časak osvetlila stazu koia vodi prema Dunavu nešto ga ie neodoljivo povuklo reci. »Idem!« izustio je glasno kao da se nekom odziva i odjednom osetio neko vedro spokojstvo, .

Ušao je u kolibu i zapalio petroleiku. Pri njenoi pritulienoj svetlosti počeo ie da se UuŽurbano sprema, pazeći da ne probudi ženu koja je spavala na susednom krevetu. Ali ona se probudila i pridigla nauznak. »Ššta, hoćeš u

smiješi se sad bez mene daleko već, daleko tako mi i treba.

Kopriva

pREVIŠE SAM ZAGLEDAN u ovo blato, uz obraze mi raste, polako, postaje mulj; feče li voda to ili sah sam u mrtvaji ne zna. više. Ne znam više ko me dovede tu gdje se ne događa ništa; evo me prepbpuštenog cvrčcima, kreketu zvonko, i ne pitajući skidoše mi krmu, oturen sav

" prije vremena umorah na umorhoj vodi,

prije vremena bludim: prolazite, odlazite, već nisam brijest ja da s vjetrom se poigrava, avion-ptica s oblacima, mrk talas katarkama; vodo bez matice, ne rYugaj mi se, stegni grlo, plakaćeš kad te ožežem koprivom istine:

što je previše — previše.

Odsjaj nesopstvene vatre

PpoSTANI OKNO, postani žar u oknu, muđar među gradskim stijehama fežak samom sebi na ulici, u parku.

Jonako si otišao predaleko

za glasom svoje tfaštine,

prećutkuješ svaku čarku, | febi je dobro, tebi je vrlo dobro. Jesi li oslušnuo kad

šta shivam ja, i moj brat, i moj drug, između vlati, pod vietrom

koji iz zemlje stiže?

Ostani okno u kome gasthe dah, pejzaž zavičajni, glas očajni

negdašnji naš kad jednom bjesmo braća; febi je dobro, tebe brođovi vuku, spokojan niz maticu grabiš.

Ostani žar u oknu:

odsiaj nesopstvene vatre —

to je za febe sve, varljivi šlepe moj!

ribolov Nije više ništa rekla, samo mu se sanjivo smešila. Bio ioi je zahvalan na toj veri koju je od uvek pokazivala prema njemu. Čupnuo je za prosedu kosu i izašao u noć.

»E nećeš, đavole!« izustio je liutito kao da se s nekim prepire kad ga je na ušću rukavca matica zanela u rit. Povio se u čamcu i s naporom. veslajući uz struju usveo da pramac usmeri prema suprotnoi obali. Neko vreme gacao je kroz poplavljen vrbak i čamac Vezao za jednu usamljenu vrbu.

Nije hteo da zalazi u kupiniak. Išao ie podlokanom stazom koja se jedva nazirala u tami. Znao je iz iskustva da je splet žila koji je drži još uvek toliko jak da održi čoveka i da se obala obično ruši kad voda opada a nc kad raste. Pa ipak, šum mabuiale reke ispod njega izazivao je neprijatnu jezu u telu, jer je svakog trenutka” mogao u mraku naići na neku raselinu i s teškim gumenim čizmama strmeknuti u vodu. Ali neka mračna želia da se izlaže opasnosti bila ie u ovoi oluinoi noći neodoliiva. Kao da ie time hteo da mekom PDpr· kosi, da se od nečeg iskupi. da se opravda za sve ono što mu ie u besanim noćima za časak zaustavlialo dah. Ali bilo jie u tome i neke surove, divlje lepote koja ie malazila odieka u tamnim kutovima njegove duše,

Samo na mestima gde je staza bila sasvini odronjena zalazio je u čestar i s naporom sc

robijao kroz guste vreže povijuše. Kad bi ispod kolena iznenada osetio oštar bol, zastajao je i neko vreme živo trupkao nogama, dok grč ne bi popustio.

Obišao je jednu srušenu topolu, čiji su Dpolomljeni stubovi zalazili duboko u močvaru i izbio prema kamenitom sprudu. Talasaste naslage kamena bile su već preptlavljene i na njihovim isturenim ivicama obrazovali su se VcCliki vrtlozi. Oko vrtloga čulo se bućkanje sabljara. Znao je da dok oni love veliki somovi nisu u blizini.

Seo je na obalu i očekivao. Nepogoda na suprotnoj obali postepeno se stišavala. Još samo DORE udaljena munja osveilila bi tamne o-

lake koji su odmicali prema zapadu. Krici noćnih čaplji odjekivali su duž reke, a iza njega čulo se gacanje divljih svinja po močvari.

U jednom trenutku bućkanje sabljara naglo je prestalo. Kad je malo posle pored jednog od vrfloga izbio veliki klobuk vode, zabacio' je blinker i sa uzdržanim dahom polako okretao ručicu čekrka.

Kroz krošnje starih vrba i topola ukazivalo se seđefasto rumenilo bliske zorz kad je, zastavši za časak pred kolibom, tri puta krepko fićuknuo, dajući time ženi znak da je lov uspeo.

Poetski doživljaj Vojvodine

Nastavak sa 8. stranč

ivlj Vojvodinu u čudesnom spletu,SVAALO sitnih pojedinosti i njene istorijske baštine, Činio je to kao da je prošli život jo: sav tu, u stisnutoj šaci ili, na pruženom Paa, pa ga treba samo prihvatiti, samo usvoji! A : postao dev ovoga tekućeg, ovoga živog, O' Oki trajanju i u razmahu. Samo je takav Pa Uča samo u takvom odnosu mogao pevati U

pesmu građanima pred smrt, anatskim krovovima

mehe, čemerhe, suzom PO } zalivene; —

jer pod b još uvek žive u45

| :; j anpise takve | y | adi će BE on pokojmoj, recmo gospo Biberić Zumbulki,

KNJIŽEVNE NOVINE

supruzi birgermajstora kraljevskog nekoga građa,

; ke Vršca pod Kulom.ili plemenite gražđanke Vršca p Bilom širokim,

ili skromne graždanke Bele Crkve kraj Nere, Jlandže, Crvene' crkve,

Kovina, Čakova, Uljme

ili Alibunara... s Treba li reći kako Žarko Vasiljević nikada nije uzimao pojedinosti kao podatke već kao karike u lancu sudbine. Ali od svih podataka stvara se posebnost celine. U lirici žarka Vasiljevića neka imena i neke oznake — istorli-

ske, geografske, komunalne — Melenačka bara, ,

ili Jasenovo, Čonopljanksi sokak i Hlebarski sokak, Zlatna greda i kafane »Kod Linde« i »Bele lađe«, Dunav i Fruška, Sava Tekelija i Marija Trandafilka, oni i toliki drugi, organski su deo pesnikovog doživljaja, signali nicgova ŽivOtnog puta i dragi, uzbudljivi svedoci čari koie ie on osećao i onda kad se one čine nevidljivima, pa i nepostojećima. Tako je nastao pesnikov odnos prema Voivodini, vrlo ličan u izuzetnoj odanosti, vrlo upečatliiv u poetskoi evokaciiji i viziji iednop sveta u niegovim intimnim, dubokim potresima i u njiegovim divnim težnjama ka slobodnom, slobodom : gordošću AO ina životu. Vasilievićeva slika Miletića koji »diže bronzanu Ppest« ima svoju vizionarsku poentu

dana u kome »zlatne krošnje drveća hvataju nebo«

| I ČOVEK ZABAČENE GLAVE KORAČA PO

ZBMLJI ČVRSTO,

SLOBODAN I PRAV To je bilo i njegovo geslo. Slobodan i prav.

| e e

Žarko Vasiljević pripada generaciji čiji su vrhunski pisci ostvareni u razgranatim, ŽIVOtnošću bujno orkestriranim, uzbudljivo obuhvatnim i upečatlivo dimenzioniranim celinama. Jedan Andrić, i jedan Crnjanski, i iedan Krleža, — nosioci su svaki svoje, posebne i posebno usmerene literature, prodahnute njihovim moćnim stvaralačkim osobenostima. Oni su i izvanredno uzoriti primeri stalnog upornog ne govanja vlastitog duhovnog dinamizma, u stalnom i napregnutom traganju za svoiom naivišom merom Kod njih nema više tragično praznih prostora nezavršenog moduhvata i fragmentarnog čina, kakvi su bili kod Đure Jakšića u večitim sudarim3 i raskoracima, ali i kod Laze Kostića u neizmirenim dilemama. Međutim, sve ono što obeležava Žarka, Vasilievića u životu i u vokaciii, oštro ga odvaia od kontinujiranog prodirania vrhumskih pisaca generacije. Kao da se u ponekim svoiim „opredeliivanjima i u ponekim svojim traženjima vraćao

romantizmu, romantičarskim zanosima širokog životnog gesta u kome nema škrtarenja ni sa vremenom ni sa vlastitim duhovnim darovima. Jer, u različitim fazama svoje poetske orijentacije — a ima ih više, i vrlo zanimliivih — on ie obeležavao i različite stepene onoga traženja oje ga je uvodilo u složene, sloievite, zamršene i izukrštane rudne hodnike života svoga ı svojih savremenika, ali života organski sraslog sa korenima prošlosti.

Uzbuđen i uznemiren pred nekim neizmenljivim formama, pred monotonijom, ustaljenošću navika i ozakonjenošću postupaka, Žarko Vasiljević je tražio prolaze i vidike za reči pobune protiv uništavaiućeg pritiska zatvorenosti u jalovom krugu životne putanje. Tu je ispisao, od solipstičkih šamufania i kapricioznih minijatura, do zapisa o Voivodini i zapisa o Srbiji, put dug i zanimljiv kao od nesigurnih početaka do prkosnih koraka po oluji.

Žarko Vasiljević: iedan lik tih i krotak, mek za tuđ bol i gorak za tuđu bedu. Poet po vokaciji. Poet po veri. Jedan od onih bez čiieg dela, svedenog i samo na krepku, prodornu, nijans!ranu sintezu, ova literatura bi bila siromašnija za ostvarenost jednog njenog odista upečatlji-

vog ugla. vi Boško Novaković