Књижевне новине

LIRIKA U IPHRSTEV/O)IDUJ

SAKS

NELI

NELI SAKS ovogodišnja dobitnica Nobelove nagrade za književnost rođena je u Berlinu 1891. Gotovo sve što je pisala pre već poznatih strašnih događaja koji su usmerili njeno dalje stvaranje i promenili predvidljivi tok njenoga života, nestalo je. 1940. g. se uz pripomoć Selme Lagerlef, u poslednjem trenutku, sklonila s majkom u Švedsku, pošto je pre toga podinama doživljavala muku svojih sunarodnika Jevreja, deportovanje najbližih prijatelja i rođaka. Ona je postala glas tih izranjavljenih ljudskih duša,

Ona oseća da kroz nju protiču kao trajnost zbivanja iz pradavnih biblijskih vremena, reči praotaca i proroka. Jezik joj je profetski, sa svečanim tonom psalama i himni. Vetar, kamen, pesak, pustinja, prah, noć i zvezde, more, plač i suze, pesma ptica — reči su koje se javljaju u gotovo neiscrpnim varijacijama, prepletima konkretnog i apstraktnog, dnevnog i kosmičkog, što daje naročitu gustinu njenim slikama,

Neli Saks i danas živi u Švedskoj, piše na nemačkom: liriku i biblijska pri-

kazanja. Objavila je nekoliko zbirki: »U staništima smrti (1947), »Pomračenje zvezdas (1949), »I niko ne ume dalje« (1957), »Bekstvo i preobražaji« (1959), »Putovanje u prostore bez praha« (1961), »Izabrane pesme« (1963).

HOR KAMENJA

STARCI

'U ZORU

i{)

KAD MENE, kamen, Neko digne,

Digao je pravekove Kad mene, kamen, neko digne Podigao je vrt rajski. Kad mene, kamen, neko digne Podigao je saznahje Adama i Eve I prevaru zmijsku osuđenu da grize brah.

Kad mas, kamenje, neko digne Drži biliohe sećanja u svojoj ruci Koja se ne rastaču u krvi

Kao veče.

Jer krajputaši smo mi

Za sva mrehja.

Ranac pun doživljenog života smo ii.

Ko nas digne, diže stvrdnute grobove zemlje. Vi glave Jakovljeve,

Čuvamo korene snova za vas

1 zračne anđeoske lestye

Da se vinu kao rYašeljke ladoleža.

Ko nas takne

Dotakao je zid plača. i |

Vaš jauk kao dijamant seče naši tvydoću Dok se ne rasprsne i bude samilosho sryce —

A vi se kamehite.

Ko nas takne

Taknuo je raskršća bonmnoći Koja zvone rađanjem i smrću.

Kad nas neko baci —

Bacio je vrt rajski —

Vino zvezda —

Oči ljubavnika i svaku smuthju —

Kad nas u ljutnji neko baci Bacio je eone slomljenih srdaca I svilenih leptirova.

Čuvajte se, čuvajte se

Da se ne bacite kamenom u ljutnji Naša smeša je prožeta uđahnutim, dahom. Skamenila se tajnom

Ali jedan je poljubac može razbuditi.

U, u Maborima ove zvezde, pokriveni krpom noći, stoje ohi, i očekuju Boga. Usta im je trn prikovao, feč im odlutala u oči, koje govore kao studenci n kojima je udavljen leš. O ti starci koji u očima nose svoje spaljeno potomstvo kao jedini posed. :

DOK NEKA PTICA vežba buđenje Otpočihje čas čežhje svega praha Koga je ostavila smrt.

O času porađahja

Koji kričiš u trudđovima, času u kome se prvo Tebro

Jednog novog čoveka stvara.

Dragi, čežnja tvoga praha Protiče šumno mojim srcem.

KOLIKO MORA presahlih u pesku, koliko peska zgrudanog u kamenu molitvenom koliko gođina. proplakanih u Šumoru školjke, koliko samrtne osame u biser-oku riba, koliko jutarnjih truba u koralu, u kristalu koliko zvezdanih šara, koliko klica smeha u grlu galeba, koliko niti zavičajne čežnje obiđe noćne puteve zvezda, koliko plodnog tla za koreh reči: 1 iza sunovrata svih rešetki tajni TiPrevela Zdenka BRKIC

PIŠU: NIKOLA TRAJKOVIĆ, TVRTKO KULENOVIĆ, PREDRAG PROTIĆ I DRAGUTIN MALOVIĆ

LE FIGARO LITTERAIRE

Spor o kritici

RETKO JE kad kritika bila u centru tako žestoke književne prepirke. Velika raspra vodi se u poslednje vreme ne oko književnih dela, već oko toga kako da se o njima piše kaže na početku svog eseja Rober Kanter.

»Kritika je izgubila svoj ča- ·

sovnik«, napisao je jednom

· žan Pulen. Već izvesno vreme

svaki kritičar daje vreme prema svome mueridijanu i obasipa uvredama onog koji to

vreme ne priznaje. Tako se

vodi spor o svakom pojedinačnom Rasinovom stihu. Nekoliko mlađih kritičara, Rolan Bart, Rejmon Pikar, Žan-Pol Veber i Serž Dubrovski,'dohvatili su se u koštac povodom knjige Rolana Barta »O Rasinu«. I niko od njih ne okleva da uveliča crte svog protivnika i da od njega napravi karikaturu, da ga prikaže čak i ograničenijim i ćudljivijim nego što je u prirodi, pa se ima utisak da se biju »vetrenjače sa vetrenjačama«.

Bart je čovek hladnih strasti, kako se to vidi iz njegovih, komparativnih studija o Rasinu i Mišleu, i iz njih se može izvući rezime: da je Barta njegova strast navela da piše razne nepriličnosti o Rasinu, a. da, recimo, Voltera smatra za srećnog pisca koji se oslanja na nepokretnost sveta svog vremena.

Ali na Bartov sistem naročito se ustremljuje kritičar Rejmon Pikar: »Vaš Rasin, kako ste ga vi izvukli iz njegovih stihova, nije istinit«, izjavljuje Rejmon Pikar. »A ko ti je to kazao?« odgovara mu Bart. »Otkuda ta tvoja sigurnost? Kako možemo mi znati »pravog« Rasina«? Ono što univerzitetska ı novinska kritika smatraju za Rasina, samo Je je-

· dan Rasin, verovatan prema

funkcijama izvesnog broja postavljenih biografskih, psiholoških i estetskih činjenica. A zašto ne konstruisati i jednu drugu rasinovsku interpretaciju funkcionisanjem drugih socioloških i psihoanalitičkih konvencija, interpretaciju za koju nećemo biti neobazrivi pa tvrditi da je istinita, već da je

smatramo samo kao jednu mogućnost? Prema aktuelnom ·

stanju naših saznanja i sredstava za analizu, verodostojnost naših pretpostavki ostaje subjektivna. Vaša pretpostavka je konvencionalna i banalna, dok mi možemo pokušati da uradimo bolje i da preciziramo našu kritiku interpretacije. :

OP

Ono što se naziva nova Kkritika, to je grupa dosta proizvoljnih postavki u jednoj listi koju je dao Bart u svojim »Kritičkim esejima«. Iako je Bart koristio izvestan-broj tema ı1 psihoanalitičkih situacija u svom radu o Rasinu, ne treba ga stavljati u red psihokritičara. Možda on čak i prezire psihoanalizu isto onoliko koliko i Pikar. I on nema potpuno poverenje u psihoanalizu i vraća se na stare estetske i lingvističke principe. On nam, ipak, sugeriše tri načina da se približimo jednom književnom delu: nauku o književnosti, kritiku i prostu lektiru dela. Ono što smo ponovo otkrili kod Barta, to je simbolična priroda jezika, ili, ako više volimo, lingvistička priroda simbola. -

Posmatrajući književnost pod tim vidom kritike, možda će se otići do neke nove estetike. Ali da se u tom zatvorenom krugu ne dođe opet do formalističke klasične estetike? — pita se Kanter. Tako bi krug opet bio zatvoren. Ipak, »ništa nije važnije nekom društvu nego klasifikovanje njegovog izražavanja«, kaže Rolan Bart.

U pravu je, uostalom, jer je i Platon to isto rekao pre Teo NN T. STVA O Paa

rar a=errarsaO 3 uuegrm 6 TOCE 23001 E 58 a air ei

THOUGHT

Da li je hindi pisac zreo?

OPŠTE JE POZNATA činjenica da književnost hindi jezika, daleko najjačeg u Indiji po broju ljudi koji njime govori, nije ni izbliza najjača i najbolja književnost u Indiji. Poprilično zaostaje za bengalskom i gotovo nimalo ne išmiče drugim kao što su tamilska, pendžabska, urdu i marati. O toj činjenici se često piše sa raznih aspekata. Delhijska revija »Misao« donela je februara ove godine članak dr Mačeva pod naslovom »Da li je hindi pisac zreo?«, a kasnije niz članaka koji se završava odličnim napisom Šravana Kumara objavljenim u septembru, pod istim naslovom.

Dr Mačev je imao za OSHnovnu tezu uverenje da je naj: bolje delo hindi književnosti još uvek klasični »Godan« Prem Čanda (kod nas prevela Zora Minderović, Nolit, Beograd, 1960), koji se zaprava može Smatrati osnivačem moderne hindi književnosti. Dr Mačev smatra da je gradska

književnost na hindiju, tj. ona ,

književnost koja tretira probleme „stanovnika gradova, nezrela, -izveštačena, dok su najveća njena dela još uvek ona koja govore o životu indijskog sela i koja on uglavnom vezuje za Prem Čanda i njegovu generaciju.

Šravan Kumar u svome napisu prebacuje dr Mačevu da savremenu hindi književnost gleda u vrlo mračnom svetlu i da iz takvog aspekta pravi labava uopštavanja, On se slaže da je Prem Čandov »Godan« bio značajna knjiga u svoje vreme, ali kaže da je sa opštijeg estetskog gledišta u njemu teško naći stvarni umetnički doživljaj, i organizaciju. Ako se i prihvati tvrđenje da je prava indijska knji ga, knjiga o selu, kaže on, onda pre nego »Godana« danas treba pominiati romane Pani-

švarmata Renua: dok je »Go-

dan« predstavljao puko opisivanje sa prenaglašenom Dpoentom na nekoliko glavnih

likova, njegov »Maila Aančal« Je bogata i duboka orkestracija slika.

Pored ovih romana sa ruralnom tematikom moderna bindi književnost donela je niz dela u kojima se opisuje život gradskog čoveka a koja predstavljaju veoma ozbiljne umetničke domete: tu se me mogu zaobići »Tyagpatra« Džainendre Kumara (»Ostavka«, prevela Zora Minderović, Beograd 1958. i 1964), zatim romani Jašpala, Nagara, Čatursena Šastrija. Mladi pripovedač Mohan Rakeš dao je u romanu« Andhere Band Kani re« prvi i uspeo pokušaj prikazivanja monotonije i OtUđenosti u današnjem gradskom životu. Mnogi romani, među kojima se ističu »Koraci u pomrčinu« Krišana Baldeva Vaida prikazuju Vrlo uspešno život indijske sred nje klase u čitavoj njegovoj kompleksnosti.

U još povoljnijem svetlu prikazuje se moderna indijska pripovetka. Prem Ččand je pre rata dao jedva dve pripovetke koje se ističu svojom umetničkom vrednošću. Posleratni eksperimenti doneli su neuporedivo obogaćenje tematike i tretmana prikazujući život u vrlo složenoj psihološkoj i socijalnoj razgranatosti. Upravo je pripoveci u najnovijem periodu istorije hindi književnosti ukazana najveća pažnja i posvetili joj se najbolji talenti: dve zbirke Jaša Pala, iako vrlo nekonvencionalne i zbunjujuće po sadržaju u suštini su duboko indijske, a u umetničkom „pogledu mogu da izdrže poređenje sa pričama najboljih majstora Zapada. Sličan nivo u svome sarkastičnom stilu dosežu i pripovetke Mohana Rakeša.

U oblasti književne teorije, istorije i kritike, učinjeno je najviše opet u posleratnim go dinama: najbolja istina još uvek ostaje »Istorija hindi književnosti« Čandra Šukle, ali njoj se u posleratnom periodu pridružuju i takva značajna dela kao što je »Uvod u hindi „književnost« Prasad Dvivedija, niegove monografije o Suru i Kabiru, kao i stu dija o hindi prozi profesora Ramakanta Tripatija. T. K.

IZLOG.

ČASOPIA ~

| SAVREMENIK

Romantičarski duh i današnja poezija

SVOJ TREĆI tematski broi »Savremenik« je posvetio icmi »Romantičarski duh ı današnja poezija«. Polazeći od toga da protivurečna mišljeja o romantičarskom duhu i postupku u modernoj poeziji predstavljaiu jedan od najinteresantnijih problema naše savremene poezije, Tedakcija »Savremenika« je Otvorila anketu. sa književnim kritičarima i pesnicima o to: me kako oni ocenjuju uticaj romantičarskog duha na našu savremenu poeziju. Odgovori koje su učesnici ankete dali prilično su protivrečni i zbog te svoje protivrečnosti neoično interesantni.

Po mišljenju Ivana Slamniga o romantičarskom duhu u našoj poeziji moglo bi se govoriti tek onda kada bi u našoj poeziji postojali i pesnici sa izrazito klasicističkim postupkom. Međutim, o tome je teško govoriti jer takvom postupka u našoj savremenoj poeziji gotovo i nema. Manje -više sve pozitivne tekovine naša savremena poezija duguje romantizmu. Izet Sarajlić smatra da nije pitanje

u tome da li nestaju romam- ·

tičarske ideje iz poezije nego o tome da li nestaju romantičarske ideje iz savremenop života. Vuk Krnjević zastupa „stanovište da je romantičarski duh doživeo različite modifikacije i da romantičarski duh, koji njemu nije

naročito prisan, blagodareći utićajima nadrealizma, daje na izvestan način dominan. tan ton našoj savremenoj eziji. Pavle Zorić misli da je romantičarski duh »stvaralač. kiji, plodniji od klasicistič. sog« i za to pronalazi dokaze u našoj savrememoj poezjjj, a primere uzima Disa, Mom: ila Nastasijevića, Rastka Pe. trovića, Crnjanskog i Stevana Raičkovića. Zoran Gluščević baca retrospektivan pogled na sve mene kroz koje je prolazio romantičarski duh i nastoji da na osnovu te istorijske analize odredi šta se u različitim istorijskim trenu. cima pod pojmom romantiz. ma i romantičnog podrazu. mevalo, jer se tokom istorij. skog razvoja fenomen romanftičnog stalno menjao, |_ ostali učesnici ankete (Milan Đurčinov, Janez Menart, Boško Novaković, Vesna Parun, i Bogdan A. Popović) nastoja: li su više da izlože šta oni pod pojmom romantičnog podrazumevaju i na. taj na. čin se iziasne u prilog roman: tizma ili protivu njega, no Što su se otvorenije izjašnja. vali bilo za romantičarskc koncepciie bilo protivu njih. U svakom slučaju, anketa koju je pokrenuo »Savreme nik« predstavlja najinteresantniji prilog: ovog tematskog broja. Slične ankete o drugim aktuelnim književnim proble. mima, sigurno je, mogle bi da inspirišu na šire razgovore o pitanjima o kojima kod nas postoje hronični nespo. razumi. Jedno od tih pitanja jeste 1 pitanje savremenog ro: mantičarskog duha u savremenoj jugoslovenskoj poeziji,

P. P-ć

TEATR

Pe Kr ar i ag ari ura rar ru um au rec se 4 Oemare ERI Zapadna drama na sovjetskoj sceni

U ZANIMLJIVOM i iscrpnom članku->S vekom-~ uporedo«,

„objavljenom u devetom bro-

ju »Teatra«, M. Koralov piše o delima stranih pisaca izvedenim u sezoni 1965/66 godine na scenama sovjetskih po zorišta. Ističući neophodnost što većeg angažovanja u tome poslu, Koralov napominjc da se »sve više shvata duboka zavisnost između progresa u prirodnim naukama i progresa u kulturi i umetnosti.. Provincijalnost je isto tako opasan neprijateli umet niku, kao naučniku ili inženjeru«. Dosadašnji uspeh ie znatan, ali još nisu sasvim prevaziđene prepreke i zatvorenost minule decenije. U prikazivanju dela stranih Ppisaca na sovjetskim scenama Koralov ne vidi samo potrebu da se publika upozna sa dostignućima zapadne dramaturgije, već da se na taj način. izvrši i zadatak od ogromne važnosti: »Na svome

tlu, svojim sredstvima mobe- ·

diti buržoasku ideologiju u nienom nairafiniranijem obliku« . S tih pozicija treba prilaziti ı drugim problemima, među nima problemu nacionalnog. U toku je proces koji ie još Gete u razgovoru sa Ekermanom označio kao »epohu svetske literature«, integracione težnie koie sve više dolaze do izražaja nikako ne znače gašenje naci onalnog, nego čak isticanie »osobenosti nacionalnog, i taj

je proces izrazito dijalektican«. . Iz obilja stranih pisaca čiJe su drame u toku prošle sezone prikazivane, Koralov je izdvojio Anuja, Osborna, Friša i Direnmata, zadržavajući svu pažnju na žžanalizi niihovih -dela, Zaključivši da »Večera,u Sanlisu# i »Ošvrni se u pnevu» ne iniciraju meka ozbiljnija i dublja witanja, Koralov prelazi na istraživania Frišovog »Bidermana« i Direnmatovih »Fizičara«, podvlačeći da se u »sadašnjoi evropskoi drami razgovetno čuie specifična nemačka melodija.

I »Bidermai« i »Fizičari« su, prema Koralovu, izrađeni matematičkom tačnošćm, kao sočiva teleskopa, i mredstavliaju »suštinskn sliku snvremenog sveta, u kome mostoie dve suprotne sile i iednn do izvesne | mere neutralnn«, Strepnjie, zamose i madania loga sveta Friš i Direnmat izražavaiu iezikom ·„sažete metaforičnosti, koja miie sa-

mo zvuk, mnepo i slika i nOokret. Navodeći ioš mnoga svojstva koja ovim delima

daiu oznake izuzetnosti, KoYTalov gvovori o teškoćama koie »Biderman« i »Fizičari« postavljaju pred gledaoca, zbog razuđenih asocijacija Ove dvojice erudita.

Zaključujući svoja razmišljanja, Koralov kaže da sc sovjetska dramaturgija još nije sasvim snašla i uspešno rešila zadatak „ostavlianja stranih drama, i da zasad ima u toj oblasti više promašaja, nego uspeha. Međutim, to nikako ne znači da treba odustati od započetog posla, nego pa nastaviti »ioš smelije i odlučnije«. D.D.M.

KNJIŽEVNE NOVINE