Књижевне новине

Dragutin VUTANOVIĆ

MACEVI NA

Prošlost — sjaj vremena, ta srebrna urna pope što život razaranjem mami,

a budućnost — zverka uvek nesigurna

na svežem tragu koji vodi jami.

I nedostižna — izgubljeni vid, jeđino ona može svet da spasi, al njena je milost — osunčana hrid na kojoj se sunce sadašniosti gasi.

Ono što ćemo biti nikad nismo: vrt ograđen blagom čarolijom vode. U čeliku zarđalom nadu ostavismo.

Lepoto, žudnjo, zvezđanoga roja, tvoi glas ko oštar trn u grlu bode, srebrna urno našeg nespokoja!

Mačevi na usnama

Naša strepnja krči put do tvoga čela, a sjaj se mrači u nebu dubokom.

U slepom prostransivu ginu naša tela neosvetljena tvojim izgubljenim okom.

VEDOČIO SAM jer sam poznavao i Jakoe va i ovu staricu i znao sam šta se do-

gađalo pre nego što je poleteo kamen. 'Moram priznati da sam „isuviše značaja pridavao letnjoj kiši, mada je to delovalo dosta neuverljivo. Ali, bez pomena letnje kiše, smatrao sam da ne bih mogao posvedočiti celu istinu. Zato sam tako i počeo. _ Jakov i ja pošli smo u'polje da se tamo obasn:mo. Išli smo pored Krstovića njiva, sokaom koj.m se koriste samo seljaci nekoliko okolnih kuća.

Ovako su se nekad šetali moj otac i Jakov, tačnije, ovako su se često šetali sve do hiljadu devetsto četrdeset i osme godine, do onog dana kada ih je na prilazu našoj kući srela ova žena koju su obojica dobro poznavali, od koje su se dotle sklanjali, ova žena koja i tada nije. mogla mer:ti više od pedeset kilograma, dakle, ova sasušena žena koja je živela da bi mor;la njihovu savest, tada je kazala: »Sada ćete se poklati među sobom, gospodo, sada ćete ostaviti na miru nas reakc onare, sada čujem, hapsite. svoje« Od toga dana više se nikada nisu šetali Jakov i moi otac. Ovoga leta navršava se sedamnaest godina od onog dana kada se sa troj.com ljudi na našim vratima pojavio Jakov i kazao mome ocu: »Došlo je vreme da od tebe bran'mo revoluciju. Mislim da bi ti mogao znati od koga revolucija najlakše može da strada, da je naipre i najlakše mogu uništiti oni koji su je stvorili.« Tom prilikom Jakov je objašnjavao mome ocu da mu još uvek nisu propale sve šanse da pomogne stvari za koju su se njih dvojica bor:li. Tražio je od moga oca da sirada, ali svesno da strada, da dobrovoljno sirada i da veliča one koji će ga nagmati da strada; Moj otac, sećam se, b.:o je zbunjen i rekao:i'je — »Čini mi se, Jakove, da mnogo tražiše Kada je otac uzeo ćebe i izašao. na vrata ispred Jakova i naoružanih ljudi, moja majka je gledala za njima u mrak i, sećam se, krstila se i govor la: »Pomozi im, gospode, do juče su bili nerazdvojni, pomozi i urazumi!«

Ni pomoći ni razumevanja nije bilo za moga oca koga je Jakov potkazao da on, moi otac, zna šta misli neki njihov, moga oca 1 Jakova ratni drug. Zbog toga je moja majka očajavala nekoliko godina. Naročito joj Je teško padalo kada je javno morala da se odrekne moga oca, da bi ostala u službi koja je bila jedini izvor prihoda i za nju, i za nas, decu.

Moja maika je bila strahovito iznenađena kada je posle sedamnaest godina pred našom

ćom, na našim vratima, videla Jakova. Došao je i kazao: »Eto, pada kiša — blagodet.« Majka mi je rekla: »Nemoj ga ubiti; vidi šta će; iziđi sa njim, heka mi u kuću ne ulazi i neka ga moje oči ne vide.« Jer moja majka je patila za mojim ocem koji joj n kada, do svoje preranč smrti, nije oprostio što ga se javno odrekla.

»Eto, pada kiša«, ponov'o }e Jakov i kada smo se udaljili od zadružnih štala i krenuli prema poljima. Potur:o ie dlan kiši, okrenuo ga nebu, a zatim podigao glavu, poturao JE da kao kakav kamen kiša opere njegovo lice. »Pokušaj i tie, kazao mi je. »Ovo je prava blagodet; čovek u ovom životu može zaboraviti na blagodeti kiše. Letnia kiša ga ie kvas la po licu koje je, sklopljenih očiju, ličilo na lice, umornog

oveka. . : IG

Vodene kapi su mi se slivale u oči. uo rS Jakova koii me je nekoliko puta up tao: » Ja vi još uvek mislite da sam Ja iedini krivac za propast vašeg oca, da sam baš ja Se Log aa on po povratku iz zatvora odvojio od ljudi, ča i od vas ukućana, da bi skapao u samoći,«

"Kiša je kvasila tlo pod nama, na obući o nosili teret zemlje, blata koje se lepilć. Noge su nam otežavale, kretali smo se spori!e. »Hajde, mladiću da razm'šljamo o našim odnosima, da svedemo naš b'Jans — ja sam spreman“, Kazao mi je Jakov. Niegova kudrava, kosa |1OTAana tihoi letnjoi kiši ispravljala se lI produžaYa a, sve više ie Eč'o na đakona kome Je pre dve KOE nije svojom rukom ošišao kosu zbog togž: O su samo neprijatelji nos'li dugu kosu. · ora: toga je đakon osvanuo obešen na orahu ispre DO OEROT zida, o čemu se, uostalom, u na-

em kraju dosta zna. 5 –

»ZaŠto me ne pitate, mladiću, zašto sam Va šega oca poslao na rob:'iu. Zar vas ne interesuie zbog čega sam mu izbio tri zuba u gornjoj Pt ; 1 la je naša lca

K'ša:.j dala, prala je š

»Ja oan dužu Blogu i da kleknem, ne znate da sada moje zdravlje niie kao nekaja, Ja imam dušu i kad god se neko smeje, men! ]č, kunem vam se u najmiliju kćer svoju, meni JE nepr'iafnmo, naročito mi ic nepr'iatno da pledam u veštačke zube.« Okrenuo mi se, prstma „č otklon'o svoje usne; ispod jakih brkova pojavila su se dva niza potpuno jednačitih zuba. -Kucnun se po zubima i promrmliao — »Sve je ovo veštačko.« Spustio je ruku i dodao — »Pomislite kako je sada meni — svuda stalno srećem veštačke zube... ne znam da li me razumete. Otkako sam pcnzionisan, imam mnogo Vreme

KNJIŽEVNE NOVINE

Naš umorni san — razvejano perje, i naše molitve — mačevi na usnama,

naše trube — oblaci u predvečerje, i odricanje života u dubinama.

Disanje na živom ognju, crni krater kletve što sve do utrobe sprži, trnje koje mesto sina ljubi mater!

O dane lomni, bez rasta, bez srži, bezumni ponori hod nam svuda prate. Ko granice svetle života drži?

Srebrmo tkanje

Naše reči neće umilostiviti noć.

i kad se ljubimo, zvezdo, umiremo. Dok šumori granje opada nam moć, a srebrno ikanje tka polje nemo.

Iz zapretanog sećania se vraća

za novu vatru prajiskonska žiža

i nadanje se u sumnju preobraća. Smrt je uvek od života bliža.

A u životu nas često i sjaj rani. Neprijatelji su uvek na broju;

njima merimo vrednost, sreću svoju, i kad samo slučaj može da nas brani.

Naše reči neće umilostiviti noć. I kad pevamo mi gubimo moć.

Klečim u lišću

Čuješ li što ispređa sađa sliv reke, što šumi stari grm?

Kao ponornica, u meni si živ svetli dane. A vis je tako strm

i senka se u nebu talasa.

Stenje bdđi i preliva se u vinu. Vetar ima svetlu boju tvoga glasa, tvoj pogled obnavlja mesečinu.

O jedini moj prijatelju, noći! Klečim u lišću. Zmila ubiiena hladnim mi srebrom ljubi kolena.

Stene su kao orgulje u samoći i kuju smerno prastari zvuk: od patnje im je dublji muk.

Bez rasadnika

Tmokop mi nevidljiv smišlja ranu, san istrgnut krvlju mladom da zašikti, svi zaleti mog života da zastanu, nepokornom da vrat sviju kao pritki!

ĐFIRBICZA EO NIBBŽ EZ NHB NIOSZ7BHNI ZA

na za.razmišljanje. O, i suviše. Satire me to.«

»Znam«, kazao sam, »to je bio vaš život«. Moj otac je ta tri zuba koja je spomenuo Jakov doneo kad se vrat'o kući. Ni sada ne znam kako ih je sačuvao, ali znam zašto ih je sačuvao. Saznao sam to mesec ili dva posle njegovog dolaska i posle svih pokušaja da dođe do zaposlenja. Otac me je pozvao u svoju šObu (tada je još bio sa nama, tada mu još nije bilo jasmo da ne može živeti ni sa nama, da će samo sam moći da proživi ono što je Pprož'veo do hiljadu devet sto šezdeset i prve godine kada se ubio sa ceduljicom pod glavom, ceduljicom na kojoj. je bilo zapisano =. »Ne

"mogu biti odgovoran za sve poštupke velikih

sila, ne mogu više da ispaštam.«). Bio je

vrlo ozb'lian. Otvorio je fioku svoga pisaćeg.

stola i kazao mi: »Evoe, ako nekada budeš imao svoju advokatsku kancelariju, uvek čuvai ovo u stolu, kao opomenu, kao ·primer na koji nikada ne smeš zaboraviti; doneo sam ih da bi ti koristil.« Kad je razvio hartiiu, video sam tri zuba i znao sam da su niegovi, kao što sam znao zbog čega ih jie sačuvao. Tom prilikom, otac mi je kazao da mi ie tu bartiju dao na čuvanje, a ne u vlasništvo, da je to meni dao kao svom najstarijem detetu i da želi da se sa t'm upoznaju i da od toga imaju koristi i ostala njegova deca. »Ali kad odrastu, kad još malo odrastu, jer sada bi se mogla otrovati, mnogo više nego što želim.« Sećam se, tada mi je prošapulao ma UVO ».. to je učinio on, moi drug, Jakov, ali ne zbog toga što je želeo.« Moi otac ie tada izašao na vrata i sa praga mj dobacio: »To će ti pomoći da shvatiš vreme i liude, pogotovu ako ti je jasno šta mi je stavlieno na teret.«

Put nas je sve više vodio u polje, mimo nas su lagano promicali sinori i usamljeni hrastovi. ·

»Ne mogu da vas razumem, Jakove«, rekoh mu — »zašto sad opet želite da postanete muzičar. Kako da razumem jednoga čoveka koji je toliko uspeha imao kao oficir. Kako mogu da razumem višeg oficira koii je ioš na dan pobede skrojio sebi novo odelo, koji ic tako lepo izgledao i uspeha imao kod žena?«

Jakov se maši rukom u unutrašnii džep svoga sakoa prepravlienog od oficirske. bluzc na kojoj su se loš uvek ovde-onde videli tragovi šir.ta višeg oficira.

»Ja imam dužu«, odgovorio mi je Jakov vadeći iz džema svežani fotografija. Skoro sve fotografiie bile su fotografije, četvorice ili petorice ljudi u oFcirskim uniformama među kojima sam nekoliko puta viđeo i lik moga oca. »Gde su sad onji?« pitao je Takov, ali tako da ni sada sa sigurnošću ne bih mogao reći da li je pitao.sebe ili mene. Rekoh mu da o tome ne misli.

»Ali, ja sam Sloven«, kazao je i sa ispruženim rukama čekao, čekao dok niie shvatio da je rekao besmislicu, a onda je dodao —d »Pogledajte moje ruke, vidite li,«

Ruke su mu drhtale na k'ši, »Vidite li zašto sada ne mogu da sviram.«

Na raskršću seoskih sokaka Jakov i ja okrenusmo desno. Raskvašena zemlja i dalje nam je otežavala hod. Jakov je stavio svežanj fotografiia u džep, a zatim se mašio u drugi unutrašnji džep svoga kaputa, Psovao je ne ustručavajući se. Pominjao je svoju ženu i neke više oficire. Izvad'o je fotografiju svoje žene i započeo da govori o nioi.

Što je Jakov više govorio, što smo se više kretali kaliavim sokakom, sve više smo se približavali varošici. :

»A ko je to učin'o, Jakove?« — upitao sam

ga. Bez razmišliania ie odgovorio: »Moji drugovi!« ' ATOM Znači tako, razmišljao sam — dok se on

razboleo i pao sa svoga položp»ja. niegov' su drugovi, ratni drugovi, preuzeli njegovu ženu,

Danko POPOVIĆ

»Njihovi sinovi su to isto učinili i sa mojom ćerkom. Ovih dana, zamislite... Da li me razumete?«

Varošica se videla pod nama. Ni pun kilometar nije nas delio od nje.

Pričao je i zastajao da sa nogu strese raskvašenu zemlju. »A da li znate, mladću, kako smo postupili sa četnom bolničarkom i Reljom, jednim desetarom — sa njima dvoma.« Ispričao je o Relji i bolničarki koji su uhvaćeni u liubavnim odnosima posle čega je Relja poslat u grupu gde je ubrzo našao smrt, a bolničarka n jedinicu gde je u blizini neprijateliske vatrene linije = takođe našla smrf. »I io su sa mojom ženom učinili oni,

ILUSTROVAO HALIL TIKVEŠA

re eRuaei Oe eur erar= ere rirnuar ira rame aaa reze Caru u Ker rue ui Iuaezne

Ne bežim ja, ne bojim se od prolića (smelost cenu ima samo senkom kobi) al da ] će moj dah dosegnuti do otkrića kad se savest do slobode žrtvom probi?

Da I {e srce iezgro vere sutrašnjici, đa | se prijatelistvom duh naoružava? Je I pesma ođana ustreptaloi ptici kada se svet još ropstvom spasava?

Žalosti da buđe bar za povratnika! O sadnico srca, al bez rasadnika!

Ptica što budi zvono

Krenuo sam na konak đobrote,

i kao knez što ložnicu bira

ja tražim samo kralievstvo lepote, ali u svetu nigđe nema mira

ni za san, ni za pticu što budi zvono,

i zato plačem list kome mrki hrast otkazuje život i na put ga stresa vetar — hladna rušilačka strast i zato ljubim pesmu i sve ono

što život ima tuge i šemera pun, i zvezde što nam zarobiše nebesa i na jezeru trskama ovenčani čun.

Al ne znam samo šta je sa čovekom. Sunce se pređade senkama nad rekom.

koji su Relju i bolničarku poslali tamo odakle

se nisu vratili — i to su učinili njihovi sinovi

dvanaesi godina kasnije sa moiom ćerkom.«

Zastao je, zagledao se u mene. »Da li me razu-

DO zašto ne mogu da sviram... pogledajte mi e...ć

»Ali, vi ste bili oficir, Jakove, ne smete se žaliti na svoju sudbinu... Ne možete sada samo na sviranje misliti«, rekao sam.

Kada smo stigli do Jakovljeve kuće, podđignute na brežuliku iznad varošice, pred kapijom nas je sačekala niegova žena — iedna crnomaniasta žena duge kose. Na moje upozorenje Jakov se okrenuo i pogledao prema ženi. Njegovo lice se naglo izmenilo.

Jakovljeva žena je prošla Jakovu iza leđa, kao čobanin ili stražar sprovodnik. a Jakov je bez reči pošao pred niom stazom kois je vodila prema ulaznim vratima njegove kuće. »Opet si pošao bez moga znania. Je li? Ne možeš nikako da se naučiš Zar ti sto puta n'sam rekla pred kišu uđi u kuću, namakni zavese i ne izlazi. Mogao si da sediš umutra i da ne znaš da li pada kiša«, kazala ie žena, okrenula se prema meni, zastala, sačekala da Jakov izmakne i kazala mi: »Sada će ga opet sačekati ona žena. Ona zna da on pred kišu izlazi iz kuće i ona uvek dođe tamo, da ga sačeka i da mu kaže... Uostalom, sađa ćete i sami Videti.« Tada sam prvi put đoznao šta se sa Jakovom i sa ovom star:com događa. Crna :zborana glava ove male žene, starice koiu sam poznavao, provirila jie nisko iza odvaliene taabe. Učinilo mi se da ie klečala. »Eto vam sad, eto vam vaše pobede, posnodinel!« Samo je to izgovorila i nestala iza kamiie, GAD

»Bto, ona tako kadgod on izađe u Ššetniu, pred kišu«, rekla mi ie Jakovljeva žena, »ali i nju moramo razumeti.«

Naravno da ie moramo razumeti — mislio sam. Jedna maika nikada ne može razumeti da je nien sin bio zaslužio da bude strelian. Pogotovu ne može razumeti da je niem sin bio svučen go i da je bio prenušten njoi da ga ona nađe golog i da ga tako volop. kakav je bio samo kad ga ie ona rod'la, odn»se sa brega do kuće, ona, iedna mala ı slaba žena, jedva teška pedeset kilograma.

Sud'ia me je upozoravao da se ne udaliujem od predmeta optužhe, ali ia sam nastoiao da budem što potpuniji. »Pomislite,« „kazao sam, »šta je za iednog bivšep ofic'ra značilo kad pa ta žena presreta. proviruje iza kapiie i uvek koristi priliku da mu kaže — »Eto vam vaše pobede, gospodine oficire!«• — „pogotovu ako se uzme u obzir da se on bio vratio svoioj violin',i kađa sezna da ie on na toj violini vežbao po nekoliko časova dnevno i da je ona, ova žena koju zastupa iavna tužba, dolazila često pod prozor Jakovlieve kuće i prekidala niepove napore govoreći — »Efto vam gosDodine oficire..« Jeste. A kad se uzme u obzir da se to dogodilo baš iednog oblačnop dama pred kišu... šta se i moglo očekivati nepo da uzme tai kamen koji tu stoji na stolu i da izmahne niime. Ali ia ću dokazati da on niie imao nameru da je udari u plavu i da ioj izbiie te zube koji bi ismali i bez vwd"erca za godinu ili dve — kako ie na fu okolnost dao svoje mišlienie i sam Cvitlović. lekar opšte prakse. Jer Jakov je svirao svaki dan, vežbao je, mada se sa sigurnošću može notvrditi da on nije imao nameru da se ukliuči u bilo koji orkestar (koli uostalom i ne postoji u mašoi varošici), niti je mislio da priredi svoj koncert. Treba pretnostaviti šta ie za Jakova značio povratak violini koiu ie ostav'o da bi postao oficir, treba razumeti čoveka koga je violna napustila ier treba znati da ie Jakov već godinama u uvereniu da je niega violina napustila. A kada čovek ostavi violmu da bi

stao oficir, pa onda prestane da buđe oficir ı shvati da ga je violina napustla — onda on zaslužuie da se o niemu ozhilino sudi Zato treba da uzmemo u obzir sve navedene činjenice i okolnosti i da tome dodamo ioš ieđan dokaz o tome da ie Jakov mnogo voleo decu varošičku, da im ie mnoge bomhone kunovao., Naročito u poslednie vreme. I koliko ie ioš znakova dobrote pokaz'vaon. Zar niije cveće iz svoje bašte darivao devoikama i ženama? Zato ja i tvrdim da ie kamen bio bačen u prazno, a ne na nečiju glavu Jer kad čovek besplatno deli velike količine cveća za grobove varošičana ne pitalući da li su mu bili priiatelii ili nepriiatelii. takav čovek misli na svoiu dušu i ia tvrdim da ie tai čovek kamen bio bacio u prazno, i nikako drukčije.

Hten sam da pomenem i niegovu ženu i ćerku. da govorim o tome kako su ga izneverile, ali me ie Jakov prekinno. Skočio je i uz viknuo: »U prazno gospodine sudija. dobro jie rečeno, u prazno! Ja se ne branim, ali, dobro je rečeno... u prazno.«

(Iz proze »Oficiri«)