Књижевне новине

Književni daltonizam...

Nastavak sa 3, strane

samog književno-istorijskog: aspekta ove važne književne pojave, stvari takođe ne stoje dobro. Ne samo da je predimenzioniran sukob »Delo« — »Savremenik«, nego su u blesku tog sukoba zapostavljene mnoge književne manifestacije koje su imale stvarno presudan značaj u snažnoj ekspanziji modernih koncepcija literature. Lukić namerno izgleda previđa da je sukob »Delo-Savremenik« došao post festum, kada su pojedine moderne tendenc'je trajno već bile unapredile našu posleratnu literaturu! Pojava Kocbekovih proza, pesničkih zbirki Vesne Parun, Vaska Pope, to najbolje potvrđuje. Ovim smo želeli da ukažemo na činjenicu da je sukob »Delo-Savremenik«, uza sve nesumnjivo i pozitivne implikacije, bio jedno u stvari koterijaško razračunavanje koje, bar se to danas dobro vidi, nije imalo nikakav presudan značz. za razvoj naše posleratne književnosti. Ponajmanje je taj sukob bio presudan za dru:- književne centre, van Beograda. Lukićevo

'apantno nepoznavanje Književnih prilika u drugim kulturnim sredinama došlo je kao logična posledica nepoznavanja određenih, sasvim određenih literarnh tradiciia. Da je to tačno najbolje nas može uveriti izvrsno delo grupe autora »Savremena slovenačka literatura 1945—1965« koju je nedavno izdala »Matica slovenska«; pravlieno sa velikim poznavanjem stvani i pril ka, naučno akribično i pouzdano, ovo delo sem u nekolikim sporadičnim primerima u potpunosti demantuje Lukićev prikaz i ocenu slovenačke literature!

Da je u pitanju čisto teorijsko istraživanje, da nisu na mnogim nivoima ove knjige izrečeni takvi sudovi i izvršene sasvim hotimične periodizacije i fipologizaciie celokuon= naše Tposleratne kniiževnosti, sa pretenzijama na

onačne zaklivučke, onda bismo sve te Lukićeve praktične, knijževno-istoriiske zablude možda mopli drukčiie kvalifikovati. Usredsređivpnie njegove pažnie na probleme Kkniiževnoca ŽivOta, na tai kompleks poiava i odnosa koii sadrži sve determinante književnosti osim one glavne, osim samoga »jezgra«, predstavlia, dakle, za našeg kritičara i istoričara. nešto kan stvaralački alibi, za sve što niie bio u stanin da pruži a što bi moralo, po logici stvari, da se kniiževno-istoriiski i kniiževno-teorijski tretira. Mada takvo istraživanie u suštini ima svoj smisao i rezon, svoju teorijsku i istorijsku opravdanost (upborerdifi izslmet*va rusk'h fnrmalista, u prvom ređu Jurija Tinianova), Lukićev pokušai nema čak ni onu osnovnu stvaralačku doslednost koia se u takvim primerima očekuie. Umesto da traži takvo polie koje po niegovim rečima sadrži svu kompleksnu određenost »bića« književnosti koiu je mogiće racionalno ispitati. Lukić je stelno namu”teo SVOJ predmet ispitivanja, i bez ik#kve o?biliniie amalize apostrofirao kniiževna dela. to »jezgro« književnosti, ali i onda samo utoliko ukoliko se to delo (čak i ono koje javno još nije publikovano, i koie za nas ioš ne postoji, kniisa proze A. Ristovića, na mnrimer) mnelo, ukloniti “u jednu unapređ zamišlienu sociološku shemu. Onda, pak. kad ie i nastojao da pruži nekakvu analizu pojedinih dela to ie biln samo zarad niegove neodržive teoriie književnih uzorka koji u određenom istoriiskom trenutku književne evobiciie predefevliaiu obiektivno stmnie u mašoi literefuri. Tako na primer u romanu Voice Terića »Grade Lukić vidi »omu avantnei koiu stalno očekujemo od naše proze..« Samim tim što u sebi sadrži Lukiću omilieni stvarnosni momenat, što pokazuje ambiciim »da naslika današniicu i to ne samo kao psihološki tremutak ili jedan isečak vremena nego da jezikom proze otvoreno i definifivno kaže istinu cele epohe«, roman »Grad« u Lukićevoj kniizi dobija ' vizu za istoriiu, bez obzira što je soomen iti roman verovatno nmaislabiie delo obiavlieno u poslednie vreme! Čoveki može da imponuje to što Lukić ide protiv kniiževne struje, samo kad to ne bi bilo i protiv smisla i istorije kao takve. Sama analiza Lukićevih književnih uzoraka ukazuje, međutim, i na jedan drugi posve ozbiljan problem u vezi sa ovom knjigom. Reč je naravno o Lukićevoj centralnoj tezi, o socijalist:čkom etatizmu kao najdominantnijoi i maltene jedinoj književnoj pojavi u nas, posle soc. realizma, Ostavljajući po strani pitanje term! nološke održivosti samog pojma, koii nijedna estetika ne može da prizna, socijalistički estetizam Svete Lukića, inkorporiran je u, OVOJ knjizi ne samo kao teorijska postavka već i kao praksa. Pažljivijim čitanjem Lukićeve knjige mora se zapaziti da ta teza niie nimalo naivna, pa ni bezopasna. Jer tvrditi da je naša posleratna književnost neutralna prema epohi, da je čak »u svim našim književnim delima naša epoha na periferiji«, a potom, na Osnovu tih proizvolinih formulacija dokazivati da je to »nesumniiv društveni konformizam«, koji »u krajnjoj liniji odgovara našoj birokratiji«, tako nešto tvrditi, ponavljam, nije ništa drugo nego denuncijacija prave, čiste literature u svim njenim vidovima i kontekstima.

·

Miodrag Jurišević

VINJETE IZRADIO MILIĆ MILIĆEVIĆ

UO KNU

Đorđe Vlajić

Bronzani slavuji

Književni klub RU »Đuro Salaj«, Beograd 1968.

IMA NEKOG pustog žara, neke opojne melanholije, nckog poznog, mladalačkog poleta u stihovima Đorđa Vlajića. Njegova knjiga pesama »Bronzani slavuji« odiše i treperi jednim permanentnim, setnim osećanjem đa je dobar deo puta već prevaljen, da su svi svei{liji trenuci već na smiraju i, stoga, nezadrživo izbija iz njega tragika rastanka. »Gledaj kako lišće ranjeno i mrko/U knjigu jcseni oproštaj svoj slaže«. Ali, prepuštajući se muč. nom praspoloženju neumitne prolaznosti, polakog umiranja svega što je u nama i oko nas. u prirodi, Đorđe Vlajić ipak nalazi snage da, iako već pomalo umoran, nastavi put i to »s prolećem u duši«.

Kakav je to put kojim je Đorđe Vlajić krenuo i kud će ga on dovesti — nije teško naslutiti. To je put na koji se jedino možc stupiti čista srca, otvoreno, sa očima punim nađe za svet koji nas okružava, za susrete, za zemlju, za nepritvorno prijateljstvo, za ljubav, čije je ostvarenje, ujedno, cilj i kruna tog putovanja, bez obzira ko je ili šta je predmet te ljubavi. A Đorđe Vlajić ima snage za takav jedan put, jer zna da se na tom putu ništa ne može unapred isplanirati. ništa se ne može i ne sme očekivati od onih koji su postali predmet naše ljubavi. Dovoljno je da nešto, odnosno, neko postane predmet naše ljubavi. To je jedina i prava nagrada za taj mukotrpan put, za sve njegove padove i polete, za sve njegove tuge i radosti, ukratko, tim putem, po pesniku, treba ići, on je sav smisao i potvrđa naše eg: zistencije.

Znači, nužno je voleti na početku i na kraju tog puta, bćz obzira kakvi će biti ishođi naše ljubavi. I tu, zapravo, leži sva lepota i tragika takvog jednog shvatanja i stava prema životu i svelu kome pripadamo i koji nam pripađa; tu Ježi, bez sumnje, lepota i tragika ove knjige stihova.

. Vladimir V. PREDIĆ

Aleksandar Solženjicin odjel za rak

»Otokar Keršovani«, Rijeka 1968; preveo Ivan Kušan

AKO JE ROMAN Aleksandra Solženjicina, »Odjel za rak«, drugi koji je, pored romana »Jedan dan Ivana Denisoviča«, u naš „objavljen, knjiga dana, »bestseler«, a on to jeste, onda se neminovno nameće pitanje šta mu obezbeđuje ovakvu · prođu, plasman, ovakvu kvalifikaciju? Fenomen takozvanog »bestselera« nije lako đefinisati, pogotovu ne u ovakvoj jednoj informativnoj belešci, ali se mora reći da bestselerom postaje ona knjiga. koja izaziva, interesovanje najvećeg broja čitalaca. Pa čime, onda, ova Knjiga savremenog ruskog pisca, zapravo, u toj meri, neuobičajenoj za. našu čitalačku publiku, uspeva da se nametne? Da li su u pitanju literarni njeni kvaliteti ili zanimljivost, atraktivnost pa, možda, i senzacionalnost materijala o kojem je u njoj reč? i .

Najpravedniji i, po, svoj prilici, najbliži istini odgovor bio bi: i jedno i drugo ali, pri tom, više drugo nego prvo. Jer, ako je reč o umetničkim karakteristikama i, dabome, vrlinama, one su eviđentne. U knjizi se veoma precizno i jasno postavlja pitanje pravih i kvazivrednosti, u njoj je sukob između čovekovih htenja i mogućnosti njihovih (ne) ostvarenja veoma žestok i tragičan, u njoj je, ako hoćemo, sadržano čak i pitanje smisla i besmisla postojanja. Sve je u njoj postavljeno na onu granicu, na onu iracionalnu liniju između življenja i neživljenja (kako i sam naslov pokazuje, reč je o neizlečivim bolesnicima)), i time je

NJIEPRIEVIRDJENIE KNJIOIE

Edoardo Sanguineti HI Giuoco dell" Oca Feltrinelli, Milano 1967.

DOBAR DEO NASTOJANJA italijanske avangarde u sedmoj deceniji našeg veka vezan je za ime Edoarda Sangvinetija, pesnika, romansijera, književnog kritičara i univerzitetskog nastavn'za iz Torina, koji svojim mnogostrukim talentom i istraživačkim duhom usmerava često Ve oma kontroverzne manifestacije avangardizma u tokove ozbiljnih proučavanja. O tome svedoče njegovi eseji, njegova poezija i, pre svega, njegovi romani „Capriccio italiano” (Italijanski kapris) i „,lI Giuoco deli 'Oca" (Igra bunara) koji svakako spadaju u pnajinteresantnije tekstove italijanske avangardnce proze.

Već u romanu »Capriccio italiano« Sangvinetijeve preokupacije se usmeravaju prema onim nepoznatim sferama podsvesti i sna, kojima su se, na početku našeg veka, obratili tvorci modernog romana Džojs, Kafka i Zvevo. U svom prvom romanu Sangvineti ide još dalje, zalazi u košmar jednog »teškog braka« koji se najvećim delom razrešava u snovima. U romanu »II Giuoco dell 'Oca«, taj je košmar prividno sređen »igrom bunara«, kako u nekim našim krajevima zovu dečju gru koja je Sangvinetiju posiužila da arhitektonski uobliči svoj roman. U arhitekturu dečje igre sa 111 brojeva koja se igra sa' dve kockice, Sangvimeti je ponovo uklopio košmarnc vizije savremenog bitisanja u neokapitalističkom svetu proizvodnje i potrošnje, reklame, profesionalnog i poluprofesionalnog sporta, kolektivne histerije, manije brzine, gangsterizma, uopšte čitavog tog Života koji je i na drumu i na trotoaru postao jednako »siguran« kao afrička džungla i koji pomalo počinje da karakteriše i Italiju neokapitalističkog: buma u šezdesetim godinama našeg veka. Kao simbol svega toga stoji mrtvački sanduk iz prvog Sangvmetijevog polja igre i mrtvac koji u njemu razmišlja, jedan »memento mori« u pljački života. ·

Adorno je napisao da je zadatak savremenog umetnika da »unese haos u red«, Sangvineti pokušava da geometrizira haos, koji je kao umetnik avangarde, tj. umetnik koji odbacuje sheme i vrednosti ncokapitalističkog društva, izrazio. Time je, na neki način, preneo kubistićke koncepcije o umetnosti na književni plan. Roman »II Giuoco deli 'Oca« možemo da posmatramo kao veoma zanimljivu inovaciju, iako se — ne prihvatajući sheme čitanja koje nain autor predlaže (sheme igre bunara) — izgubimo ponekad u košmarnom titranju fragmenata koji sa svih strana zapijuskuju našu svest, Verovatno još uvek nismo navikli na

sve to poprimilo jedan diskutabilan, neka! simboličan, rečju, umetnički oblik kazivanja. Time sc piščev

talenat nedvosmisleno ispoljio. On bi se, već u ovoj pri- -

lici, i potvrdio da se kretao samo u tim, svojim okvirima, da je ostao u tim kontradiktornostima, da je sačuvao ravnotežu između dobrog i rđavog, lepog i ružnog, pozitivnog i negativnog, između dobra i zla, konkretnije za ovaj slučaj rečeno, između Kostogutova i Rusanova, neminovnosti istorije i hirovitosti sudbine, nužnosti jedne stvarnosti i izopačenosti ljudske prirode. Da je barem, našao u svojim negativnim likovima i nečeg dobtog i obrnuto.

Ali, poznato je, Aleksanđar Solženjicin jc izdržao osam godina prinudnog rada i tri godine progonstva, njegovo slikarsko oko je za to vreme videlo što je videlo, njegova pesnička duša doživela ono što ju doživela, A to je, zapravo, stravično a, možda i više od toga. I taj Solženjicin, koji ima takve utiske, ne može, sudeći po »Odjelu za rak«, ni da ih zaboravi ni da ih ne kaže. I tada, na silu boga, stvara veštačke situacije, stavlja u usta SVOjih junaka reči koje, ni po njihovoj ličnoj konstituciji, ni po konstelaciji trenutka, nisu organski neophodne, saopštava pođatke koji su nam malo ili nimalo potrebni da bismo shvatili određenu ličnost i formirali predstavu o njoj, čini, rečju, sve da bi što više rekao o jednoj stvarnosti koja se ponekad graniči s monstruoznošću. A to je ono što ne mora da spada u umetnost,

Ta strana knjige, pored činienice da je ona već odavno štampana u mnogim evropskim zemljama i da u pesnikovoj otadžbini ne samo da nije objavljena nego,je, 5 celom niegovom ličnom arhivom, i zaplenjena, ti, dakle, podaci o staljinističkoi eri, ta turobna slika jednog društva je, najverovatnije, i čini »bestselerom«, A to je, van svake sumnie, štetno, da tako kažemo, i za delo, i za pisca, i za čitaoce.

Stanojlo BOGDANOVIĆ Dragiša Radosavljević

zbornik disamiza »Bagdala«, Kruševac 1968.

DRUGA RADOSAVLJEVIĆEVA KNJIGA je tematski produžetak njegove prve knjige (»Lepa smicalica leta«, Nolit, 1968) u kojoi se pesnik ne menja ni u izražajnom Ppogledu. Široka, rasplinuta metrika njegovog stiha deluje kao bujica koja sobom nosi đdoživljajno drvlje i kamenje, često mutna i nerazumljiva. .

Ima u Radđosavljevićevom stihu nečeg što pleni čitaočevu pažnju, jedna fina, proosećana nota prirode pune svežine, ali ta nota namah zazvuči i odmah se ugasi. Uguši je sijaset usiljenih metafora bez kojih bi Radđosavljevićeva poezija bila mnogo uspešnija. Ta neuspela pesnička kombinatorika, koja se u potpunosti oslanja na lektiru, na Davičovu poeziju u prvom redu, nipošto ne obozbeđuje uspeh pesniku. Tim pre kada je reč o drugoj knjizi u

_ kojoj bi trebalo da se u potpunosti ogleda pesnikova

oformljenost i zrelost.

Naslanjajući se na Davičovu jezičku, metaforički bravuroznu sliku u kojoj se vrlo uspešno odslikava doživljeno, Radosavljević je u svojoj poetskoj materiji vrlo zagonetan i ncuspešan pesnik. Došavši u velegrad, prepun uskiptalog zelenila i opore seoske divljine, robustan, u prvo vreme nikako da uspostavi kontakt sa novom sredinom, gotovo kao da ne ume da korača asfaltom. Počinje otpor, pun usporenih stihova u kojima se sjeđinjuju novo i ostavljeno. Nostalgija je dominantna, ali pesnika postepeno hvata vrtlog velegradskog života. Čak ni njegov jezik ne može da sačuva svoju zavičajnu izvornost. Počinju simboli, tome uzete iz najsavremenijeg života. U Radosavljevićevoj zbirci nailazimo na pesme koje imaiu maslove »Atomski hajduk«, »I Francuska je ispalila atomsku bombu« i druge. To jasno govori o pesnikovoj težnii da buđe urban i angažovan. U spoju angažovanog i lirskog Radosavljević nije uspeo da ostvari svoje stvaralačke namere. Primera rađi, navešću dva mesta iz njegove knjige. Prvi je ilustracija neuspele kombinatorike, a drugi — ilustracija uspele poetske slike:

Va a a VV U

tu vrstu romana, na takvo shvatanje književnosti, tako da se onaj ogroman misaoni napor koji moramo. da učinimo da bismo od fragmenata sklopili nekakvu celinu, okrene na kraju protiv samog sebe i, iznervirani i razočarani, ostavljamo knjigu sa osećanjem uzaludnosti pokušaja da se pronikne u Sangvinetijev košmarni svet. Međutim, malo docnije, kada nas sa stranica ilustrovanih časopisa, sa televizijskih ekrana, iz zvučnika radio-aparata, iz izloga prodavnica zapljusne poplava apsurda zvanog »reklamaz, orida vidimo da ta književnost koja apsurd ismejava kroz njegove sopstvene strukture, tj. njegovim sopstvenim jezikom, postaje životna i životvorna, i da, često, predstavlja najboljeg tumača krize jednog društva koje se guši u svojim proiivrečnostima, koje na tekućoj traci proizvodi svoj besmisao u obliku reklamokratije, mita masovne potrošnje, fetišizma »zvezda«, idolopoklonstva brzini i ostalih prerogativa modernog načina Žvota. Tada za trenutak zaboravimo na brige o sudbini romana i Sangvinetijeva knjiga (kao i knjige ostalih italijanskih avangardista i neoavangardista Balestriniija, Spatole, Leontija, Paljaranija, Kolomba i drugih) i pored svih nejasnoća i ponekad naglašenog egzibicionizma, nagoni na razmišljanje koje, po našem mišljenju, oduvek predstavlja prvi i najveći uslov čitanja.

Srđan MUSIĆ

Brana CRNČEVIĆ

drugog.

. "3" SL —zDzDDD CU —go_ TT — ,ıın ci#RHz—evZččiD)

»Izvorska vođa vodi novi život (još joj nedostaju luksuzna kola). Umesto kravatu da su po kravu postavili oko vrata video sam bregove, ja sam u turističkom smislu na Bled odveo prijatelja: . vola. Kiša smišlja nove navalne pađavine i za krovove se sada veže, U mueđuvremznu, jedan od bregova otpustio kravu, suviše ga oko vrata steže.

ili:

»Voleo bih na svakom slovu senica da huči do nje da treper zavičajna bez očaja svraka Iskopajte mi grob u rimi, tu će zemlja meni na tom mestu, kao mesečeva pena, biti laka.«

Opasno je, dakle, po Radosavijevića što forsira svoju urbanost Prepuštajući joj se spontano i bez usiljenosti, naslanjajući se na svoje istinske, zavičajne, teme i ne. mire, koji ga još veoma ispunjavaju, Radosavljević bi mo. gao da piše topliju i čistiju liriku. Ovako, ona samo na mahove provejava i zrači u njegovoj knjizi.

Boško BOGETIĆ

Dobrica Erić

Slavuj i sunce

»Mlado pokolenje«, Beograd 1968.

PESME DOBRICE ERIĆA izviru iz dosluha sa prirođom i dosluhivanja njenih glasova i šumova. Zbirka »Slavuj i sunce«, namenjena najmlađim čitaocima, donosi poetska sazvučia satkana iz cvrkuta ptica, blejanja stada, od žubora vode i odjeka čekića i nakovnja iz udaljene kovač·nice. Sva u osunčanom peizažu i vedrom, freperavom ra· spoloženju, Erićeva | knjiga donosi pejzaž sela pomalo uprošćen, sveden na nekoliko karakterističnih i slikovitih simbola. Pesnikova vizija oslanja se na polja i šume, nad kojima se pesma razleže iasno i prismo poput zvona.

Zahvaljujući zvučnoj poetskoj frazi i jeđroj metafori pesnik i ovom zbirkom uspešno uspostavlja kontakt sa čitaocima. Način na koji to čini može se učiniti odveć neposređan, ali ako ga uporedimo sa Erićevom lirikom u ce lini (a to znači i sa zbirkama namenjenim odraslim čitaocima) otkrićemo tek svu spontanost i iskrenost ovakvog izraza. Dobrica Erić se ne obraća posebno deci, već peva za njih; on čitaoce ne potcenjuje, već u njima vidi slušaoce sluha otvorenog za njegove kantilene. Pesnik uzima, u pojedinim pesmama, skromnu ulogu posrednika i osluškujući glasove prirode pretvara ih u reči i pretače u stihove. Govor mu je pri tome i glasan i namerno utišan, i patetičan i humoran, a gotovo uvek toplo intoniran i nenametljiv. A iza osunčanih predela — najčešće kroz humor — uočavamo ljude sa njihovim željama i stremljenjima, sa smehom i tugom. Ciklus »Balade« sazdan je iz ovakvih raspoloženja — pesnik čitaocima nagoveštava svu raznovrsnost života, od idiličnog pejzaža do patnje, usarlje• nosti, otuđenosti.

U EHErićevim pesmama (izuzev minijatura) prisutna je na izvestan način fabula, priča od koje autor polazi oblikujući pesmu Poenta — nužna i dragocena u dečjoj pes· mi — sadržana je često već u samoj fabuli. Ali dečja poezija ima svoje zakonitosti, ćudljive i neulovljive; uo dečjoj pesmi narativna struktura ima određenu ulogu i može se funkcionalno uklopiti u celinu (a ovde je upravo tako). Brić poveden nitima fabule postepeno prelazi u duže forme; pojedine pesme u ovoj zbirci bliže se obliku kraće poeme, ili već to jesu (»Balada o kovaču i mačkicamac).

Jedna nam se pesma u ovoj zbirci čini izuzetnom, ne toliko u pogledu dometa koliko u postupku:

»Lepa princeza Cica, iz Grivca srete na balu

mladoga princa.

I zaliubi se Cica u princa. 1 zaljubi se i princ u Cicu.

1 onda njena maika — carica donese prekrasnu venčanicu...

Il veče Cici

s rosom u oku: — Ustani, kćeri, đa pustiš stokule

(»Princeza«)

Ovom pesmom BHrić je zakoračio na područje naglašenijeg humora i paradoksa, Razrešenje je neočekivano; slika koja je podsećala na bajku jednim potezom razbijena je u paramparče. Ne odričući se svoga jezika i uobičaje» nih simbola, autor je ovom pesmom nagovestio i drukčije mogućnosti. Erićev dalji razvoj pokazaće da li je »Princeza« samo kratkotrajan izlet ili možda odsjaj prikrivenc žice koja će u njegovom stvaralaštvu tek doći do izražaja.

Ivan šOP

PTŠJIEGUJTRJL

Žene koje se bave politikom liče mi na muškarce koji to ne rade.

~: Najveća pobeda jednog naroda ne mora biti najveći poraz +

Najteže je kad je mir među vama a rat među nam? “ Niko ne može umreti za svoj bolji život.

«+

Nema starog lava koji bi odbio da bude mlad magarac. AV VAVVVA A VN A A A VV A A A VA AJ VA U U”

KNJIŽEVNE NOVINE