Књижевне новине

OD REALIZMA

| =s=y |

SVI PISCI misle da su realisti. Nijedan mikada ne teži da bude apstraktan, iluzionista, varljiv, nestvaran, fantasta, falsifikator.. Realizam nije bez dvosmislenosti definisana teorija koja bi dozvoljavala da se izvjesni romansijeri stave nasuprot drugima; to je, naprotiv, zastava pod kojom se svrstava ogromna većina današnjih romansijera — ako ne svi, I u tom pogledu treba, bez sumnje, u sve njih imati povjerenja. Njih interesuje realni svijet; svaki nastoji da kreira »realno«.

Ali ako se oni okupljaju pod tom zastavom, to nije zato da bi pod njom vodili zajedničku borbu, već da bi se međusobno razdjrali. Realizam je ideologija kojom svaki vitla protiv svoga susjeda, kvalitet koji svaki misli da posjeduje samo za sebe. I uvijek je tako bilo: upravo iz brige za realizmom svaka nova književna škola htjela je da sruši onu koja joj je prethodila; to je bila parola romantičara protiv 'klasicista, zatim parola naturalista protiv romantičara; a i sami nadrealisti su tvrdili da se zanimaju samo realnim svijetom. Realizam kod pisaca izgleda, dakle, isto tako podijeljen kao »zdrav razum« prema Dekartu,

I ovdje takođe treba zaključiti da svi imaju pravo, Ako se oni ne slažu, to je zato što svaki od njih o realnosti ima različite ideje. Klasicisti, su mislili da je ona klasicistička, TOmantičari da je romantična, nadrealisti da je nadrealna, Klodel da je božanske prirode, Kami da je apsurdna, angažovani da je ekonomska i da ide "ka socijalizmu. Svaki govori o svijetu onakvom kakvim ga on vidi, a svi ga vide na drugi način.

Lako je, uostalom, razumijeti zašto su se sve Književne revolucije izvršile u imc realizma. Kada jedma forma pisanja izgubi svoju prvobitnu vitalnost, svoju snagu, svoju žestinu, kada postanc vulgaran recept, akademizam koji sljedbenici poštuju samo po mavici ili iz lijenosti, ne postavljajući sebi čak ni pitanje o njenoj potrebi, onda povratak realnom sačinjava optužbu mrtvih formi i traganje za novim formama sposobnim da ih smijene. Otkrivanje realnosti nastaviće da ide naprijed samo ako se napuste otrcane fonme. Ako se me smatra da je svijet potpuno otkriven (a u tom slučaiu najmudrije bi bilo prekinuti s pisamjem), može se samo pokušavati da se ide dalje. Ne radi se o tome da se »bolje uradi« već da se približi još nepoznatim putevima, gdje jedno novo pisanje postaje meophodno.

čemu to služi, reći će se, ako će se zatim, poslije dužeg ili kraćeg vremena, doći do jednog novog formalizma, koji će uskoro postati

isto tako sklerotičan kakav je bio i stari? To

je isto Što i pitanje čemu živjeti kad treba Oumrijeti i ustupiti mjesto drugim živima. Um„jetnost je život. U njoj nikada ništa nije defi„oWtiyno- stečeno. Ona ne može egzistirati bez · tog stalnog prejspitivanja. A. pokret tih evolucija i revolucija čini njenu neprekidnu renesansu. A zatim, i sam svijet se mijenja. S jedne strane, on objektivno nije više isti, u mhnogom pogledu, kakav je bio prije sto godina, na primjer: materijalni, intelektualni i politički život su se znatno izmijenili, isto kao i fi7ički izgled naših gradova, naših kuća, sela, puteva itd. S druge strane, naše saznanje o onome što je u nama i o onome što nas okružava (naučno saznanje, bilo da se radi o Pri rodnim naukama ili o humanističkim) pretrpjelo je uporedo izvanredne preokrete. Zbog ovoga i onoga, subjektivne relacije koje održavamo sa svijetom potpuno su sc izmijenile.

Objektivne promjene realnosti, vezane 5 »progresom« naših saznanja O spoljnjem svi jetu, duboko su odjeknule — i još odjekuju u krugu naših filozofskih koncepcija, naše metafizike, našeg morala. Dakle, čak i da je roman samo reprodukovao realnost, bilo bi nenormalno da osnove njegovog realizma Vnisu evoluirale uporedo s tim transformacijama. Da bi se prikazala savremena realnost, roman 19. stoljeća ne bi nipošto bio »dobro oruđe«, od kojeg sovjetska kritika — ·s još većom mirmom sigurnošću od buržoaske kritike — u svakoj prilici predbacuje novom Tromanu što hoće da se udalji, dok bi on (kažu nam) još mogao služiti da se narodu prikažu zla današnjeg svijeta i lijekovi u modi, sa, ako ustreba, nekim sitnim poboljšanjima, kao da se radi o usavršavanju čekića ili srpa. Da se zadržimo na toj slici o oruđu, niko kombajn ne smatra usavršavanjem srpa, tim prije ne mašmnom koja bi služila za neku žetvu bez ikakve veze sa žetvom žita. .

Ali postoji nešto važnije. Kao što smo Već imali prilike da to preciziramo, roman, n!pOšto nije oruđe. On nije zamišljen imajući i vidu jedan unaprijed određen posao. On ne služi za izlaganje,.za tumacenje stvari koje postoje prije njega, izvan ljepa. On ne izražava, već istražuje. A to što om istražuje, to JC on sam. | }

Akademska kritika, na Zapadu kao i u komunističkim zemljama, upotrebljava rlJec »TCalizam« kao da je realnost već u potpunosti konstituisana (bilo to ili ne zauvijek) kada plisac stupa na scenu. Tako ona smatra da sč uloga ovog posljednjeg ograničava na »ispit!vanje« i »izražavanje« realnosti svoga vremena.

Realizam bi, prema tom mišljeniu, od TOmana zahtijevao samo da poštuje istinu. Piščevi kvaliteti bili bi naročito oštroumnost u opservaciji i stalna briga O iskrenosti (često vezanoj sa slobodom govora). Ostavliajući po strani apsolutnu odvratnost socijalističkog Tealizma prema preljubi i seksualnim devijaciji“ ma, radilo bi se, dakle, o ncuvijenom slikanju grubih ili mučnih scena (bez bojazni, o Iron! ie, da će se čitalac šokirati!), naravno s poscbnom pažnjom na probleme materijalnog ŽU vota i poglavito na, domaće teškoće siromašnih klasa. Tvornica i radnička baraka biće, po prirodi, »realističnije« od dokolice ili hiksuza, bijeda realističnija od sreće. Radi se, ukratko, samo o tome da se svijelu daju boje i značčenie koji su lišeni izvještačenosti, prema jednoj više ili manje izopačenoj formuli Emila Zole.

KNJIŽEVNE NOVINE

||] REAL

Ako sve to nema više smisla od trenutka kada se primijeti da ne samo svako u svijetu vidi svoju vlastitu realnost, već da je upravo roman taj koji je stvara, Romaneskmno pisanje ne teži da informiše, kao što čini hronika, svjedočanstvo ili naučni izvještaj, ono sačinjava „realnost. Ono nikada ne zna šta traži, ne zna šta ima da kaže; ono je pronalaženje, pronalaženje svijeta i čovjeka, pronalaženje konstantno i vječno dovođeno pod znak pitanja. Svi oni — političari ili drugi — koji od knjige traže samo stereotipnosti i koji sec iznad svega plaše svakog negatorskog duha, mogu samo da zaziru od književnosti.

. Dešavalo mi se, kao svakome, da budem jednog trenutka žrtva realističke iluzi Je. U vrijeme kada sam pisao »Posmatrača«, na primjer, dok sam se strastveno predavao nastojanju da s preciznošću opišem let galebova i gibanje talasa, imao sam priliku da napravim jedno kratko zimsko putovanje na bretanjsku obalu. U putu sam sebi govorio: evo zgodne prilike da stvari neposredno DOo-

NISTI

Alen ROB-GRIJE,

su mu se ukazali ·'odsječeni od svoga značenja — dakle od svoje vjerovatnosti — o

kamena ne zna se zašto napuštenog nasred ulice do bizarnog gesta prolaznika, medovrše-

no nespretnog, koji ne izgleda da odgovara ijedn:i

oj preciznoj funkciji ili namjeri. Parcijalni predmeti ili predmeti oslobođeni svoje upotrebe, imobilizirani trenuci, TIJCCI izdvojene iz svoga konteksta ili pomiješani razžgoOvOor!, sve što pomalo odzvanja lažnošću, sve čemu nedostaje prirodnost, to je upravo Ono što određeni zvuk romansijerovom uhu čini onim pravim. L Radi li se tu o onome što se naziva aipsuTdom? Sigurno ne. Jer, na drugom mjestu iznenada se nameće jedan potpuno racionalan i zajednički element s istim | karakterom Očiglednosti, nemotivisanog prisustva, bezraložne potrebe. Ovo jest, i to je Sve. Ali za pisca postoji jedan rizik: sa sumnjom apsurdnosti vraća se metafizička opasnost. Besmislica, akauzalnost, praznina neodoljivo privlače prasvjetove i natprirode.

DA LI REALIZAM MORA DA POSTUJ

smatram i da »osvježim pamčćenje«... Ali čim sam vidio prvu morsku pticu, shvatio sam SVOju zabludu; s jedne strane, galebovi koje sam sada vidio imali su samo meodređene veze 5 onima koje sam upravo opisivao u svojo knjizi, a 5 druge strane to mi je bilo sasvim svejedno. Galebovi do kojih mi je u tom trenutku jedino bilo stalo bili su oni koji su bili u mojoj glavi, Vjerovatno su i oni, na ovaj ili onaj načim, poticali iz spoljnjeg svijeta, i možda baš iz Bretanje; ali oni su se bili transformisali, postajući u isto vrijeme kao realniji, jer su sada bili imaginarni,

Ponekad, isto iako, izazvan zamjerkama kao: »U životu se stvari ne dešavaju „tako“, »Ne postoji hotel kao onaj iz vašeg Marijenbada«, »Ljubomorni muž se ne ponaša kao onaj iz vaše Ljubomore«, »Turske avanture vašeg Francuza, u Besmrtnoj su nevjerovatne«, »Vaš izgubljeni Nila U lavirintu, ne nosi svoja vojnička odlikovanja na pravom „mjestu« itd., pokušavam da sam postavim SVOJE argumente na realistički plan, pa onda govorim O subjeklivnom postojanju tog hotela, ili o neposrednoj psihološkoj istini (dakle, istini koja se ne podvrgava analizi) tog nespokojnog muža, zaslijepljenog sumnjivim (ili suviše prirodnim) ponašanjem svoje žene. I bez sumnje, ja sc nadam da se moji romani i moji filmovi mogu isto tako braniti s tog gledišta. Ali ja znam Vrlo dobro da je moj govor drugdje. Ja ne pre-

pisujem već gradim. To je već bila stara Flo- ,

berova ambicija: izgraditi nešto polazeći od

mi od čega što se samo drži uspravno nemaju-

ći nikakvog oslonca izvan djela; to je danas ambicija svakog romana.

Mjeri se koliko su »vjerovatno« i »saobraz-

nost tipu« daleko od toga da mogu još služiti kao kriteriji. Sve se dešava čak kao da je lažno — 1o će reći ujedno moguće, nemoguće, hipoteza, izmišljotina itd. — postalo jedna od privilegovanih tema modernc fikcije; „rođena je jedna nova vrsta pripovjedača: to više nijc samo čovjek koji opisuje stvari koje vidi već u isto vrijeme čovjek koji izmišlja stvari oko sebe i koji vidi stvari koje izmišlja. Čim ti iunaci-pripovjedači počnu, ma koliko malo, da nalikuju na »ličnosti«, oni odmah postaju lažljivci, shizofreničari ili halucinari (ili čak pisci koji kreirajju svoj vlastiti događaj), Ovdje treba podvući važnost, u toj perspektivi, roman4 Rejmona Kenoa (»Pirevina« i »Daleko od Ricja«, naročito) Čiji su potka, često, i tok, uviick. neosporno imaginativnc Vrste. U tom novom realizmu me radi se, dakle, više uopšte o verizm uu. Mali detalj koji »čini istinito nc zadržava više romansijerovu paŽžnju, ni u svijetu ni u književnosti; ono što niega frapira — i Što se uočava poslije mnopih promjena u onome što on piše — jeste, naprotiv, mali detali koji čini lažno,

Tako već u Kalkinom dnevniku, kada on bilieži stvari viđene u toku dana za vrijemc iedne šetnje, Om zadržava skoro samo Tragmente koji su ne samo bez važnosti već i koji

ISTINU?

Kafkina nesreća u tom domenu jc užorna., Taj realistički pisac (u novom značenju koje mi pokušavamo da odredimo: stvaralac jednog materijalnog svijeta koji je prisutan u piščevoj viziji) takođe je i pisac kome su mjegovi obožavaoci i tumači najviše pripisivali značenje — »duboko« značenje. On je vrlo brzo, prije svega u očima publike, postao čovjek koji je izgledao da nam govori stvari o ovom svijetu s jedinim ciljem da učini da naslutimo problematično postojanje jednog drugog svijeta. Tako nam ol opisuje muke svog (lažnog) upornog geometra među stanovnicima sela; ali njegov roman nema drugog interesa do da učini da razmišljamo o bliskom i dalekom životu jednog misterioznog zamka. Kada nam on pokazuje biroe, stepeništa i hodnike kojima Jozef K. iraži pravdu, on to čini jedimo zato da bi nas zabavljao teološkim pojmom »milostis. A ostalo je u sklađu s tim.

Kafkine priče onda ne bi bile ništa drugo do alegorije. Ne samo da bi one tražile jedno objašnjenje (kojs bi ih rezimiralo na savšen način, u tolikoj mjeri da bi im iscrpilo sav sadržaj), već bi to značenje, sem toga, imalo za posljedicu radikalno rušenje opipljivog svijeta koji mu sačinjava potku. Književnost bi se inače uvijek, i na jedan sistematičan način, sastojala u tome da se govori o drugo] stvari. Postojao bi jedan prisutni i jedan realni svijet; jedino prvi bi bio vidljiv, jedino drugi značajan. Uloga romansijera bila bi posrednička: jednom lažnom deskripcijom vidljivih stvar: — i samih potpuno varljivih on bi upućivao na »realno« kojc se krije pozadi. Ali ono u što nas čitanje bez predubeđenja uvjerava, tlo je, naprotiv, apsolutna realnost stvari koje Kafka opisuje. Vidljivi svijet njegovih romana za njega je realan Svijet a ono Što je pozadi Giko postoji nešto) izg eda bez vrijednosti prema očiglednosti predmeta, gestova, riječi itd. Halucinantni efekat dolazi od mjihovo izvanredne jasnosti, a ne od neodređenosti ili maglovitosti. Najzad, ništa nije fantastičnije od preciznosti. Kafikina stepeništa možda vodc negdje drugdje, ali ona su tu i njih gledamo, basamak po basamak, slijedeći detalj, šipki i ograde na stepenicama. Njihovi sivi zidovi možda nešto kriju, ali memorija se na njima zaustavlja, na njihovom ispucalom premazu, na niihovim pukotinama. Ono što junak traži čak iščezava pred upormošću koju on unosi u svoje traganje, svoje prelaze i OS, pokrete, koji su jedino opipljivi, jedino istinit, U čitavom djelu čovjekovi odnosi sa svijetom, daleko od tosa da imaju siboličan karakter, stalno su direktni i neposredni. ” Li

U djelu postoje duboka metafizička značenja, isto kao i politička, psihološka ili moralna. Uzeti ona koja su već poznata da bismo ih izrazili znači ići protiv najvišeg, zahtjeva književnosti. Što se tiče onih koia će kasnije romanesknim dielom biti data budućem SVIjetu, najpametnije je (i ujedno najpoštenije

i najvještije) đa se o njima danas ne brinemo. Od unazad dvadeset godina moglo se PDrocjenjivati ono malo što je od Kafkinog svijeta ostalo u djelima njegovih nazovi potomaka kad su oni samo reprodukovali metafizički sadržaj a zaboravljali učiteljev realizam,

Ostaje, daklc, ono neposredno značenje stvari (deskriptivno, parcijalno, uvijek osporavano), tj. ono koje se stavlja s ove strane priče, anegdote knjige, kao Što se duboko (transcendentno) značenje stavlja s onu stranu. Upravo na njega će se ubuduće odnositi istraživački i stvaralački napor. Ne može, zaista, ni biti pitanja o oslobađanju od njega pod brigom da se vidi kako anegdota zahvata gornju stranu i uskoro čak i transcendenciju (metafizika voli prazninu i u nju ponire kao dim u odžaku); jer s ove strane neposrednog značenja nalazi se apsurd, koji je teorijski ništavno značenje, ali koji u stvari, dobro poznatim mctafizičkim vraćanjem, odmah vodi novoj transcendenciji; a beskonačno rasparčavanje smisla zasniva tako jedan nov toalitet, isto tako opasan, isto tako varljiv. S ove strane opet ne postoji više ništa sem zvuk riječi.

Ali različiti nivoi značenja jezika na koje smo upravo ukazali imaiu među sobom mnogostruke jnterferencije. A vjerovatno je da će novi realizam srušiti, izvjesne od tih teorijskih suprotnosti. Današnji život, današnja nauka, ostvaruju prevazilaženje mnogih kategoričnih antinomija ustanovljenih racionalizmom minulih stoljeća. Normalno je da je roman, koji, kao svaka umjetnost, pretenduje da prcthodi misaonim sistemima a ne da ih slijedi, već na putu da međusobno spoji suproine pojmove: sadržaj-forma, obiektivnost-subjiektivnost, značenje-apsurdnost, konstrukciia-destrukciia, memorija-sadašnjost, imaginacija-realnost itd.

od krajnje desnice do krajnje ljevice, ponavlja se da je ta nova umjetnost nezdrava, dekadentna, nehumana i crna. Ali dobro zdravlje na koje taj sud pravi aluziju je zdravlje ograničenih vidika, koje je vrlo opasno. U odnosu na stvari prošlosti, sve je uvijek dekadenino: armirani beton u odnosu na kamen, socijalizam u odnosu na paternalističku monarhiju, Prust u odnosu ma Balzaka. A to ne znači biti nehunman već samo želju da se izgradi jedan novi život za čovjeka; taj novi život izgleda crn samo ako — uvijek raspoloženi za oplakivanje starih boja — ne nastojimo da vidimo nove ljepote koje ga osvjetljavaju. Ono što „današnja umjetnost daje čitaocu, gledaocu, to je u svakom slučaju jedan način življenja u današnjem, svijetu i participiranje u stalnom stvaranju sutrašnjeg svijeta. Da bi dos pio do toga, novi roman od publike traži samo da još ima povjerenja u moć književnosti, a od romansijera zahtijeva da se više ne stidi što ga stvara.

Jedna opšte prihvaćena ideja koja sc tiče »novog romana« — i to od trenutka kada su počeli da mu se posvećuju članci — jestc da se tu radi o jednoj »prolaznoj modi«. To mišljenje, čim se o njemu malo razmisli, izgleda dvostruko smiješno. Čak i ako se ovakvo ili onakvo pisanjc izjednači s modom (a uvijek, zaista, ima sljedbenika koji osjećaju vjetari kopiraju moderne forme ne osjećajući potrebu za njima, ne shvatajući čak ni njihovo funkcionisanje i, naravno, ne uviđajući da rukovanje njima zahtijeva barem izvjcsnu 'Strogost), novi roman bi, u najgorem slučaju, bio pokret koji hoce da se mode postepeno rušc, da bi se iz njih stalno stvarale nove. A da romaneskne forme prolaze, to je upravo ono što kaže novi roman! ı

U ovoj vrsti govora — o modama koje prolaze, o urazumljivanju revoltiranihb, o povratku zdravoj tradiciji i drugim budalaštinama — freba vidjeti samo dobri stari pokušaj da se, nepokolebljivo, očajnički, dokaže da se »u osnovi nmišta ne mijenja« i da »nikađa ništa novog nema pod suncem«; dok se u stvari sve neprestano mijenja i uvijek ima novog. Akademska kritika bi čak htjela publiku uvjeriti da će nove tehnike jednostavno biti apsorbovane od strane »vječnog« romana i da će poslužiti za usavršavanje nekog detalja balzakovske ličnosti, hronološkog zapleta i transcendentnog humanizma.

Moguće je da taj dan zaista dođc, čak dosta brzo. Ali čim novi roman bude počeo da »služi nečemu«, bilo to psihološkoj analizi, katoličkom romanu ili socijalističkom realizmu, to će za pronalazače biti znak da iedan novi roman, za koji se još ne zna čemu bi mogao služiti — ako ne književnosti, traži đa ugleda svjetlo dana.

(Iz knjige »Pour un nouvcau roman Preveo Dejan ĐURIČKOVIĆ)