Књижевне новине

Salon Muzeja savremene umetnosti SLIKE STOJANA ĆELIĆA

SVOJA DELA, izložena u Salonu Muzeja savre-" |

mene umetnosti, Stojan Ćelić je nazvao »slike«. Ni jednostavnijeg mi složenijeg naziva! Jednostavnog — zato Što nas upućuje ma jedan opšti pojam, obuhvaćen našim navikama da se Što

' ia : 3 kraćim rastojanjem usmerimo prema suštini stvarni; složenog — zato što u sebi krije iskušenja jednog obimnog iskustva. Slika je, kao adekvatan izraz, izgubila svoju stabilnost. Objektivan svet s jedne strane i obojeno platno sa druge uključili su, kao posredni medijum, ne samo umetnika, već i nas same, s onu stranu neposrednog stvaralačkop procesa, Umetnik nam više ništa me poručuje; on nas uvlači u sam mehanizam zbivanja. A taj mehanizam hije više ni zanat ni nadahnuće već jedam prinudni dijalog. U toj prinudi leži ne samo smisao tog postupka već i njegov smer, njegova svrsishodnost. Jednostavno rečeno: u ovakvom jednom postupku, na koji se Ćelić obavezao, krije se i obaveza nas samih. Bez toga, OVO je izložba zatvorenih vrata; pristanemo li da ih otvorimo, pred nama se otvara jedan svet izuzetnih emocionalnih iskušenja. Niko tu neće moći da donese sud o umetniku a da u isto vreme ne donese ocenu O sanome sebi. Zato možemo podeliti opasnost od neskrommosti ako kažemo da su Ćelićeve slike iedan zaista izuzetan doživljaj. I to bez cepidlačenja oko samog pojma doživljenosti, jer je autor Ovih dela oslobodio sebe, konačno i bez pogovora, svih predrasuda u Vezi S tradicijama i Muobičajenim transponovanjem forme i materije. delić je, pre svega, izrazito intelektualistički potencijal. U stanju je da nas zbuni oštrom, bezmalo surovom Jasnoćom svoga rezonovanja. On težišta svoga postupka „raspoređuje kao kakav strastan poklonik analitičke geometrije; pa ipak, kroz celokupni organizam njegove sli· ke, — i kroz konstrukciju i kroz boju, — vibnira jedna tanana osećajnost za SVeE što pripada krugu pikturalnosti. Prividno hladan i objektivan, on se grčevito bori za ravnotežu između čulnog i logičnog. Njegova je umetnost, u fo malnom smislu, veoma bliska poetskim improvizacijama; u samom postupku, vrelina njegove mašte obuzdana je disciplinoni redosleda ı kolorističkih , harmonija. Njegove slike mogu biti pejzaži ili apstraktne kompozicije, Đsihološke zabeleške o doživljenom ili emocionalni impulsi; mogu biti konstrukcije obojenih po· vršina ili tonske fuge; mogu biti sinteze forme ili vizuelni simboli; bez obzira ma svoje stil sko ili tematsko razrešenje, one su slike me po svomc delovanju već po svojoj opredelienosti, po definiciji onih elemenata koji proizlaze iz samih principa.

SKULPTURA MILANA BESARABIĆA

Paviljon »Cvijeta Zuzorić« na. Kalemegdanu

SKULPTURA JE još uvek jedina likovna đdisciplina u kojoj, po prirodi stvari, figuralnost mije nikada bila u krlizi. Isto tako kao što su neki naši stariji umetnici prihvatili raščlanjavanje ili dehumaniziranje forme ili volumena, mnogi mlađi vajari ostajali su verni realnom koncipiranju ljudskoga lika. Milan Bešarabić ne pripada po godinama ni jednima ni drugima; on je predstavnik onoga Što nazivamo »Srednjom« genernacijoni, a po stilskom shvatanju je bio i ostao figuralista. Učenik Petra Palavičinija, on je prošao kroz dobru školu, i to svoje znanje oplemenio je izvesnom sklonošću prema poetiziranoj formi. Njegovi ženski aktovi odlikuju se gipkošću i nežnošću prolilacije, pa čak i nekom blagom stilizacijom koja je usmerena ma estetiziranje kao takvo. On je Još uvek blizak Palavičiniju ali je manje mobilan

njega; tu i tamo ćc nas podsetiti na Majola, ali je nešto strožiji u mođelaciji. Međutim, pada u oči da jc Besarabić podjednako siguran i u velikim i u malim formatima, izbegavajući u onim prvim da liriku svoga postupka podredi monumentalnosti. Pa ipak, rekli bismo da je stilski mnogo čistiji u maniim. figurama, od kojih jedna, pod nazivom »Proleće«, spada u remek-dela te vrste. Uprkos toj svojoj predilekciji prema finim i semzibilnim formama 1 pov!žinama, Besarabić je u stanju da se poduhvati i tematike koja računa sa potencijalom volumena i pokreta, naročito u figurama kao što su »Borac«, »Radnice« ili »Livac«, u kojima je pokazao da mu fematska angažovanošt me smeta da se izrazi na 7 uobičajeni način. U tome mu je od nesumnjive pomoći izvrsno pozniavanje materijala: kamena, će pokazati u još jednom vidu svoje skulpture, na portretima, na kojima je očigledno sklon impresionističkom tretmanu. On u pojedinjni

delima ide još i dalje, do ekspresionizma, u |

prvom redu na svojim zanimljivim karikaturama, na kojima je groteska prožeta nekom: opowo i neočekivanom ironijom. Obogativši ovu svoju izložbu, — koja ima karakter retrospektive, — sa dvađesetak crteža, Besarabić nam se predstavio kao umetnik izuzetnog dara za

skulpturu koju neguje. , |, Miodrag. Kolarić

6

bronze, drveta. To e

Premijera filma »Kad budem mrtav i beo« Ž. Pavlovića

l

SCENA IZ FILMA »KAD BUDEM MRTAV I BEO« Žž, PAVLOVIĆA

PREDNOSTI FILMA »Kad budem mrtav i beo« Živojina Pavlovića u odnosu na veliku većinu filmova sa ovogodišnjeg pulskog festivala, otkrivamo, pre svega, u činjenici da postojeća stvarnost koju on verifikuje vaskrsava pred nama u svem obilju svoje nefalsifikovane raskoši. Pavlovićeva isključiva usmerenost prema grubom i sirovom životnom materijalu, zasnovana na CRPI I igranog i dokumentarnog, u najnovijem filmu se zatvara u već potpuno izgrađenu shemu — bolje reći, u jedan viši oblik stvaralačke sinteze: istinu o stvarnosti koju nam on predočava otkrivamo kroz dramu njegovog glavnog junaka, kroz žalosni i istovremeno banalni isečak iz života u kome pratimo tužnu odiseju skitnice i besposličara Džimija Barke.

Svet u kome se kreće Džimi Barka kroz prljavu i mutnu reku života uhvaćen je u ovom našem trenutku kako otaljava svoj život u zagušljivim palanačkim prostorima ili na periferijama velikoga grada, noseći u sebi sav očaj nerazumevanja, revolt i potrebu za otporima koje niko ne priznaje i ne uvažava, i proteste koje niko neće da sasluša. To je, u stvari, polusvet tipiziran u već nekoliko postojećih kategorija koje sam život u svojoj superiornosti formira, i u kome je Džimi Barka samo jedan od mnogih protagonista istog Živothog kruga: osim njega, tu su i putujuće kafanske »pevaljke«, sezonski radnici na poljoprivrednim dobrima, provincijski novinari, ograničeni oficiri, amoralni direktori, lažne trudnice, pijanci, lopovi i nimfomanke -— ukratko, Innoštvo sporednih likova po tipologiji sličnih sa glavnim junakom koji obrazuju jedan živopisan ljudski dekor koji šara na sve strane kao u nekom čudnom zbegu.

U dočaravanju te vizije ljudi sa dna života, Pavlović je pokazao izuzetnu spretnost: svaki pojedinac u toj pitoresknoj galeriji neobičnih likova predstavljao je jednu karakteristični boju i osobenu nijansu u mozaički komponovanoj celini. Ilusštrujući košmar odbačenosti

DOMANOVIĆEVA PRIPOVETKA »Mzytvo Io: re« objavljena je prvi put maja 1902 — daklc tačno godinu dana Dprč svrgavanja poslednjep vladaoca iz dinastije Obrenovića. Ona ima 1nozaičku strukluru: u nckoliko dosta labavo povezanih epizoda ironično je opisano političko i duhovno stanje u Srbiji za Vrcme obrenovićevskog režima: mytvilo, podanička pokornost i netrpeljivost pcema svakoj shažnijoj duhovnoj inicijativi. Jasno jc da je pisac imao u vidu određene ličnosti i ustanove, jednu sasvim konkretnu sredinu koju jc hlco da izvrgne ruglu. »Mrtvo muorc« je, prema lome, istorijski uslovljeno. Satirična žaoka Oovc pripovetke usmerena Je prema jednoni, VIC menski ograničenom, istorijskom periodu. Taj period je, međutim, davno prošao, Aleksandar Obrenović i Draga Mašin prestali su da budu zanimljivi čak i za feljtoniste, zabavne štampc,

'a mnoge Domamovićevce aluzije su današnjim

čitaocima nerazumljive bez objašnjenja ko mentatora. Ali bez obzira na to što doba koje ie Domahnovića razgnevilo i u dubljem stvari lačkom Smislu nadahnulo, pripada · prošlosi', pripovetka je živa, i danas uzbudljiva. Za što? Književni istoričari tradicionalnog pravca najčešće govore O dokumentarnoj Stran dela, o delu kao skupu više ili manje tačnih živctnih činjenica. Ako jc satiričar u pitanju, onđa ne propuštaju da istaknu, nc· bez, zadovoljstva, kako je on razotkrio, izobličio, jsmćejao, itd., izopačenosli svoga vremena Srećni pri tom što vreme koje, je salirIčal Žžigo5ao nije i Vreme u komć OhI!, književni igtobičari

jednog sveta, Pavlović nas vraća životu polazeći od njega; tačnije, vraća nas stvarnosti u kojoj su zakoni opstanka nametnuli surov Yežim života, Raznovrsnost tog stanja je ono Što ga najviše interesuje, a njegov film obeležava fazu u POjOi se problem odnosa pojedinća i sredine pokazuje kao pozadina te raznOVrSnosti ljudskog i predmetnog sveta.

Potpuno okrenut životu, gotovo do poniranja u vrtloge kojima nas on tako često iznćnađuje, film »Kad budem mrtav i beo« je rađen bez ikakvih ustupaka, sa željom da se u potpunosti izbegnu kompromisi bilo kakve VIste: zbog svega toga tužna odiseja Džimija Barke, uramljena u kadrove ovoga filma, potpunim skladom faktografije i teze, na kraju dobija svoju neočekivanu. žestinu i snagu. Mutni i neodređeni tokovi života predstavljeni šu tako da se njihov autor ni najmanje ne stidi njihove realnosti, nego ih otkriva sloj po sloj, odlomcima iz stvarnosti u kojoj se odvija jedan krug trajanja bez vidljivog cilja i postojećeg izlaza.

Džimi Barka je od početka u kontaktu sa svetom koji je lišen svih iluzija i njegova želja da iza hrapave slike stvarnosti otkrije osmišljeniju i potpuniju sliku o svetu, unapred je osuđena na neuspeh. On kao da je određen tom protivrečnošću iz koje nema izlaza: težnja za istinitijim Životom i mestom u njemu, i, istovremeno, prihvatanje životnog slavi koji pruža BUJARARIM izgleda za bilo kakvu bromenu u njegovom statusu. Na prvi pogled, reklo bi se da je u pitanju ličnost koja želi da prevaziđe status otuđenja; međutim, paradoks Je u tome što je sredina koja ga okružuje takoče masa na isti način otuđenih jedinki: pojedinac joj se nesvesno pridružuič, priznhajući svoj PpOtaz i nemogućnost đa izbori onu količinu slobode koja bi ga približila istinitijem životu. Džimija Barku, prema tomc, 1Č određuje uu potpunosti otuđenje, On jc nmaivišć izum Ssamoga života i u njegovom traženju mesta u tom životu hema Čak ni dimenzije revolta, Ot-

"IRRP{NY7OD, „„.... TP(D(0 ,.-

žive. Ali onda se postavlja bpitanje: zašto mi danas čitamo jedno dobro satirično delo davno napisano? Da li zato da se našlađajemno glupošću čitavog jednog doba koje je udaljcno od našeg? Ili zato Što ono govori i O mama, i nama? Samo u OVOm drugom slučaju uspostavićemo neposredan dođir sa delom ili, tačnije večeno, naći ćemo so u krugu njegovih nmajdubljih ideja i tcma, Šta delo znači za mene, današnjeg čitaoca, koji o društvenim, i političkim događajima opisanim u pripoveci zna samo onoliko koliko pružaju udžbenici istorije, koji je ravnodušan prema tom, VIC-

menu, jer ga doživljava posredno, apstrakino, preko ocena i tumačenja istoričara, sociologa

i političara? Ako je po sređi istinska satira, ondi moe ona danas privlači ne kao književnoistotijski dokument, već kao živa, u svakom (tenutku mog postojanja aktuelna tvorevina koja me upozorava, oporhinje, suočava sa 1C9ijatnim istinama, bprimorava na uznernirena razmišljanja o momć vremenu, Takav ić sluČaj sa Radojem | Domanovićem: njegovo

»Mrtvo more« ima jednu vanvtemenškti, uvek

aktucInu dimenziju, moć da nas uzbudi i iznenadi, da nam, začuđenima, izvuče reči: »Pa to oh O nama govOri!«

Đomzanović s podsmehom piše o primilivnom, THalograđanskotn. poluistočniačkomni ic talitetu | mepprijateliski | rašpoloženom prcma. kulturi, o kome će patetično govoriti nckoliko godina kasnije Milutin Uskoković. Čedomir Ilić propada usled opštepb merazumevanja. On se bavi pitanjem ima li život smisla,

0d živola ka životu |||

pora, ogorćenosti i nepristajanja na svet koji je u dubokom hneskladu sa osnovnim noOrmama humanosti: on se prepušta igri slučajnosti u kojoj je lopov među lopovima, nesrećnik među hnesrećnicima, otuđeni među otuđenima __ znači, determinisan onim što Čini njegovo svojstvo i sadržinu. Šš

Isključivo naklonjen istini života, Pavlović sudbinu svoga Džimija Barke privodi njenon gotovo fatalističkom ishodu — počevši od uvodnog, sporog pokreta kamere kroz tamni tunel, kroz mračni prostor iz loga se Dostepeno otkriva horizont sa spektrom najtamnijih boja, najneočekivanijih situacija i najneobičnijih likova — ba sve do njegove bizarne smrti u klozetu. Ukoliko je ta sudbina bizaYnija, utoliko više cela priča dobija na dimenziji opštosti: film »Kađa budem mrtav ı beo« nije samo pojedinačna drama jednog mladića, već stvarnost viđena bež ikakvih iluzija i slika o svetu poljuljanih i pogaženih vrednosti, Pavlović je reditelj koji se direktno obraća sociialnom (i političkom) biću svoga gledaoca, tako da se mnoge scene u njegovom filmu pretvaraju u optužbu nc samo nosilaca drame, već i okolnosti koje su ih uslovile, u sliku o

' svetu u kome kao da nema izlaza jer su se

putevi okrutno zatvorili, a „život postao jetko i nemilosrdno razračunavanje.

Na pojedinim mestima, razgolićavanje tog sveta ima i svoje preterano naglašene naturalističke akcente čije nas postojanje, uostalom, ioš više učvršćuje u uverenju da je sarilost definitivno isključena iz Pavlovićevog idejnog i estetičkog programa u ime surove ı sirove stvarnosti koja se otkriva u svojoj globalnoi perspektivi, bestidno rasparana skalpelima analize. Ispod svih tih slojeva analize, film »Kada budem mrtav i beo« otkriva svoju DTrO• vokantnu koncepciju sa izrazito sociološkim usmerenjem, otkrivajući nam sliku čoveka koji se malazi na dnu Života i ispitujući društveni aspekt nesporazuma između vremena 1 tog čoveka, izborom najtamnijih mijansi u spektru njegovog trajanja. Ovako otvoren i poštem film koji otvara probleme ne razrešavaiući ih, dodiruic se, u dalekom preseku, sa linijom samog Života rekonstruisanop u njegovom bu nom i integralnom vidu. Malo je ko do sada u našem filmu uspeo da postigne takvu saglasnost između akcija glavnog junaka i ambijenta koji ga okružuje: provincijski vašari, sklađišta sa otpacima, zagušljive palanačke kafane, .čatrlje, »favele«, sve se to guši u svojim okvirima i u svojoj zarobljenosti, tražeći VaZduha i svetlosti,

Za razliku od prethodnog Pavlovićevog filma »Buđenje pacova«, ta rekonstrukcija i izbor isečaka iz života su još rigorozniji i još više u službi ilustrovanja osnovnć ideje: Borhertovj stihovi u zaglavlju filma pritiskuju kao i odbačeni svet junaka ovoga filma. Pavlović se suočava sa stvarnošću neposrednim postupkom, bez i najmanje kompromisa u izbori fragmenata iz života, tako da teme »crnog realizma« i destrukcije pronalaze svoje odgovaraiuće dramaturške poente u slikama izrezanim iz raskošnog životnog mozaika. Dominacija stednjih i polu-opštih planova, redukcija forme i montažnih efekata, sve se to sprovodi skoro do potpune askeze u izrazu, u cilju postizanja što snažnijes unutrašnjeg ritma i veće životnosti priče. Poiedinačni, posebni i opšti asbekt filma »Kad budem mrtav i 'beo« proizlaze iz tog korena i idu ka tom cilju: od života ka životu.

Bogdan Kalafatović

a oko njega cvetaju ogovarahje i podvala kao priznati stil života. Domanović je karikaturalno prikazao ambijent u kome Ilići propađaju, ambijent uopšte, naslikatn, koji su inačć proklinjali i ismevali gotovo svi značajniji srpski pisci početkom ovoga veka. Mogli bismo reći, varirajući temu o, Vukadinu, đa je on glavni junak | Domanovićeve pripovetke, večni pobednik, sinonim za mrtvo more življenja, neprijateli pesnika, naučnika, slikara i kompozitora, čiju nesrećnu sudbinu priča Domahnović. On je taj koji uporno poriče smisao svakog duhovnog pothvata, koji sve zna a ništa ne čita; koji zavidi, prezire, mrzi i ogovara; koji se guši u vlastitoi šićušnosti i praznini; koji

WNOST NEZNALICA

traži vladavinu gluposti da bi se osećao snažnim. Kada se u jednom imaginamom, a ipak stvarnom svetu Domanovićeve satire, zaparloženom, žučnom i mračnom, pojavi duhovni stvaralac, dočekuje ga opšte omalovažavanje, podsmeh, negodovanje. Za pesnika su pronašli da je »podlac, pijanica, kockar, nekarakteran čovek, špijun, a osim toga, i kako je luckast.« Javno mnmenje formira jednodušan stav: stihovi mlađog pesnika ništa ne vrede, mađa oni koji ih negativno ocenjuju oivoreno priznaju da ih nisu nikad ni čitali. Pesnika, protiv koga se sve nakostrešilo, otpuštaju iz državne službe. Ista sudbina je zadesila i naučnika: na svakom koraku doživljava smetnje. Da se neko kod nas bavi naukom? »To kod nas ne može da buđel« — „ponavlia se kao refren. Kompozitora zatvaraju zbog buntovničkih ideja, a na mladog slikara »javno mnjenje osu, Što se kaže, drvlje i kamenje, sve stupi u bojni red protiv te nove napasti.« Svi oni, i pesnik, i naučnik, i kompozitor, i slikar nestaju, propadaju, razočaravaju še. Moćna okolina trijumfuje, zadovolina je što je omogućila raznc »budalaštine«, »ludorije«, »napasti«. Njeno najubojitije oružje ie tupa, razarajuća, večna mržnja, zavist, pakost, strasna potreba za intrigom, za potcenjivanjem. Ona ne priznaje nikakav uspon; samostalan postupak i nezavisno razmišlianie predstavliaju u njenim očima pravi zločin. Na svaki pokušaj da se život prožme višim, kulturnim smislom, da se Uučini dinamičnijim, fa Okolina odgovara FeŽC-

KNJIŽEVNE NOVINE