Књижевне новине

Z— GO JU _— _— rar a — —

|POzoniŠTE| IZLAZ

MADA TEK KONAC delo krasi, ni prema bpočetku sezone ne možemo biti sasvim ravnodušni: scene su okružene obećanjima, nade potiskuju nespokojstvo a optimizam bi trebalo da nas učini pređusretljivijim, otvorenijim i tolerantnijim. Ako se izuzme Narodno pozorište, koje je u ovom času zaokuplieno sopstvenom tradicijom, najviše pažnje privlači Jugoslovensko dramsko svojom željom da povrati izgubljenu mladost, zatim Atelje 212 dilemama da li a bude pravo pozorište ili izložba teatarske mode i Savremeno kolebanjima između THOBUĆnosti da bude zaista savremeno i nostalgičnih zabluda o folklornoj arhaičnosti nacionalnog repertoara. U tim previraniima nema, međutim, ničeg uzvišenog, uzbudijivog, neobičnog i senzacionalnog, tako da je teško u prvim premijerama videti prave teatarske događaje. Kako onda u sebi osnažiti verovanje?

Povratak Boiana Stupice u Jugoslovensko dramsko pozorište prihvaćen je sam bo sebi od ansambla, inače nespremnog na radikalnije promene, kao nekakav program obnove. Otuda je verovatno njegovoj postavci »Mudre glupače« Lope de Vega učinjena čast i prepušten prvi jesenji susret sa publikom. Zato nije neočekivano što joj se još pre premijere odredio, u izvesnom smislu programski karakter: upoznaćemo trenutna Stupičina raspoloženja, shvatanja o aktuelnim teatarskim otvaranjima prema publici, novim putevima izraza i savremenosti scenske ekspresije. Ali je za mnoge u gledalištu bilo neprijatno iznenađenje kada su se suočili sa oveštalom improvizacijom iz koje izlaz vodi samo u ambis, a nikako u susret novim vrednostima i umetničkim značenjima.

Stupica je »Fuenteovehunu« Lope de Vega ne ovoj sceni postavio pre sedamnaest godina.

toj postavci bilo je invencije, snage i impozantne celovitosti. Sada u »Mudroj glupači« nema ni traga tom stvaralačkom entuzijazmu. Govori se o poeziji, a poezije nema! Za početak je uzet iz sećanja jedan predratni dramaturški šablon u kome salonska družina veselih savremenih mladića i devojaka uz zvuke već demodiranih melodija i džeza treba da se preruši i pred našim očima izvede u stilu diletanata jednu predstavu. Kasnije se na ovo zaboravi pa zbivanje poprimi zaista diletantski ton uz obilato korišćenje mehaničkih gegova, rasplinu se, pojedine situacije postanu same sebi svrha, a glumci do mile volje menjaju raspoloženja, preteruju, zaleću se u neukus dok ne dođe svemu kraj. Htelo se, valjda, da to bude komedija, ali i nekakav mjuzikal i opereta, a došlo se do anarhične situacije koja je uokvirena kraj· nje šabloniziranom i neukusnom scenografijom i izmišljenim kostimima. U ovoj gruboj postavci ugledni glumci ne znaju šta zapravo igraju ili se i oni služe šablonima, a mlađi, sa izveSnim izuzecima, ispoljavaju krajnju mneukost i odsustvo svakog smisla za stil, elastičniji pokret, igru duha ili obrt u sceni.

Zato u njoj ansambl treba da vidi svoju sudbinu: umetnost scene ne trpi sentimentalhost, traži hrabrost i istinu, neprekidno prevazilaženje i distancu prema svemu postignutom, * *

Kojim putem dalje? problem je koji i Atelje 212 mora da reši tokom ove sezone. Stiče se utisak đa se suviše energije utrošilo u pretvaranje kamerne scene u internacionalni teatarski salon i da je malo ostalo za delovanje u sopstvenoj sredini. Ne oseća se, kao nekad, na ovoj pozornici želja da bude stvoreno nešto zaista snažno i nekonvencionalno, a istovremeno i vredno. Postoji očigledna opasnost od samozadovoljstva i nekakve latentne potrebe za bezbednošću unutar sopstvenih konvencija.

IEIREIEBK ira ar JO Tipa ia TRY" AID TAME ra PafinI aubarir lu: igi: rani uuu yiSaFiS (zire e iri Jpacia "sui air rage anisrSai i aaaapi air rasi a E aıy O Tak Ca =yaPdr a Siyar uan npr ima=ınayyfie ez Oyarin vera pu rip OK IO malu ara rra i Ear S gaskerar nei agnosFsM

njem. Lenja i nezainteresovana za sve osim za neposrednu korist i jednakost u gluposti, pobednička okolina stvara opšti sud o nekome pomoću velikih intriga. Domanovićev predstavnik javnog mmenja, neprijatelj . kulture, prosto je zgranut kad ga pitaju da li je čitao pesme čiju vrednost poriče.. Služeći se metodom ypreuveličavanja i jRkarikiranja SvOjstvenom svakom satiričaru, Domanović, u stvahi, tačno pogađa suštinu malograđanskog, nekulturnog mentaliteta: lenjost, duh ogovaranja, nekritičko usvajanje tuđih, uglavnom negativnih mišljenja, Prezir prema svakoj duhovnoj težnji.

Domanović je pisao, kao što smo na početku ZE »Mrtvo more« pre 29. paaa ira posle prevrata nije promenio svoJč Ć šupiorno i jetko raspoloženje. Tako su pobeđili njegovi partijski prijatelji, uviđao je da su se velike ideje uprljale, da je baruština života ostala gotovq ista onakva kakva jć, bila i pre. O javnom mnenju je i dalje krajnje nepovoljno sudio: »Kao u romanu, gde plemeniti stradaju, a rđavi trijumfuju, tako biva i pred očima javnog mnenja. Ono voli plemenite i najbolje, ali ih pušta da propadnu da bi ih posle smrti veličalo.«_ »Plemeniti i najbolji«: „O je, između #stalih, nesrećni pesnik, čija knjiga izaziva bujicu mržnje i osvetoljublja. Žestoka netrpeljivost prema kulturnim vredmostima ma tlu malograđanskog mentaliteta Postaje nam razumljiva samo ako „shvatimo njegovu' najdublju prirodu. Sebični, #?nržovoljni i prazni malograđanin gleda na kulturu kao na neku bolesnu izraslmu koje se smtmo plaši. Domanovićev pesnik se povlači, slomljen osudom javnog mnenja. Tišina, ao nimnost, rezignacija jc njegov odgovor. NEKO: liko godina posle »Mrtvog mora« Domanovi će napisati Ove karakteristične reči: »U nas Srba svuda i na svim poljima ima dve vrsfć ljudi: ljudi koji znaju i razumevaju stvahi, a neće da rade, povukli se, gledaju ježivo i razočarano i svoje doba i očajavaju; a druge strane imamo ljude koji ne znaju mišta, ali se koriste neaktivnošću pametnih i rađe.« Videli smo u »Mrtvom moru« kakva je ta aktivnost neznalica! Njihova borba brofiv »plemenitih i najboljih« izazivala je Ogorčenje kod Domanovića i u vreme »Mrtvog mora«, a i posle, u godinama pred smrt, kada se sav bio posvetio Teljtonistici, On ic zapažao istu pojavu koju su zapazili i toliki drugi predštavnici našeg duhovnog života: mržnju

KNJIŽEVNE NOVINE

se »Cenom« Artura Milera. Ovo delo pobudilo je poslednjih meseci znatnu pažnju među ašim pozorišnim ljudima i već se uveliko igra i po provincijskimi scenama. Ma koliko respektovali pisca — u tekstu teško da ima reči koje izazivaju posebno uzbuđenje, otkrivaju nuernoznate prostore životne realnosti ili iskazuju misao koja se razilazi sa našim klasičnim shvatanjima. Ali, to ne znači da drama nije pisana Vešto i u stilu najboljih ostvarenja američke nmovije dramaturgije. Oko dobro poznatog lika

F Mlađi reditelj Dejan Mijač predstavio nam

Gregorija Solomona, starog preprođavca name- ·

štaja, obavijeno je psihološko tkivo u kome su prisutni sasvim određeni refleksi vremena i otuđenosti, pa nadmetanje oko cene porodičnog nameštaja Viktora Franca otkriva karaktere hekoliko likova tipičnih za američku sredinu, Mijač je Milera tako i razumeo pa smo dobili veoma čistu, preciznu i u svemu korektnu predstavu. A to je upravo ono što joj na ovoj sceni oduzima vrednosti — jer na svakoj drugoj da o bi bolje pristajala i pobuđivala veću a'mju. t

VIKTOR STARČIĆ U »CENI« A. MILERA

prema kulturi, agresivno meznalaštvo, strast za mipodaštavanjem onoga Što se ne razume i što prevazilazi prosečnost i masovnost. Neki pesimist može primetiti da su sve to obeležja ljudske prirode uopšte. Ali ono što je Domanović isticao ne odnosi se toliko na apstraktnu ljudsku prirodu koliko na njenu konkretnu balkansku varijantu. I Domanović vidi zaraznu, svemoćnu bolest nerada, zavisti, sveopšteg potcenjivanja i želje za proganjanjem, koja je i Skerlića dovodila u stanje razdražljivosti i bespomoćnosti. Za razumevanje „mneurotičnop raspoloženja mnogih «darovitih predstavnika srpske inteligencije etkom ovoga veka (ali isto tako i miza intelektualaca iz pozmijeg Vremena!) korisno je navesti reči Božiđara Kneževića koje 2 zabeležio Radoje Domanović: »Da se boriš! S kim? To su stenice u našem društvu, simc i dosadne bubice, koje ti se pod kožu zaniju. Boli to, krv lipti, ali ga ne vidiš za ime boga, me vidiš, Osećaš da su ti svu kožu nagrizli, da te boli, ali nemaš, ne možeš da sc boriš!«

Radoje Domanović je sredstvima satiričara i feljtoniste kazivao jednu duboku i frajnu

misao: kultura kod mas nikad nije mogla da

uraste u društveni život kao mjegov sastavni, organski deo. Stvaraoci kulturnih vrednosti uvek su stajali po strani, pokušavali su da se uklope ali im to nikad nije polazilo za rukom do kraja. Satiričari su aDrodatavijali položaj srpskog intelektualca XX veka slikom. zane-

Zdenka JUŠIĆ·SEUNIK

Jezero,

oši su tvoje zaledili studeni vjetri.,

U tvom leč ıom tijelu zamrzlo srce spava. Skrućeno tvoje liće | ne miluju trave, ne dotiču ptice. Mrazovi tvoje su trepavice. Jezero,

pod vjeđama

traje ti san o ružama

u tvom vođenom krilu. Proljetni cvijet

Uz premijere: »Mudra glupača« Lope de Vega, »Cena« A. Milera, »Kameni gost« A. Puškina i »Prosidba« A. Čehova

· igrama, ili subverzivni element, ili školski pi-

JEZERO

Time ć, naravno, ne osborava rediteljska umešnost, a još manje glumačka igra. Pogotovo što je Viktor Starčić predstavio starog Solomona u bravuroznom stilu: ostvarujući reči i ralažući situacije on je dolazio do čudeshih obrta i karakteristika koje su samom liku davale izuZetno snažnu ubedljivost, punu autentičnost i sasvim određene vremenske dimenzije, nešto posebno u sredini koju čine Tatjana Lukjanova (Ester Franc), Marko Todorović (Viktor Franc) i Svetolik Nikačević (njegov brat Volter).

U pitanju je jedna orijentacija koja sc oči- |

gledno više ne zanosi neostvarljivim ili bar teško dokučivim ciljevima, Popularnost se izjednačava sa pojmom vrednosti i stoga nije teško

naći opravdanja za politiku koja vodi ovu ka- |

mernu i po mnogo ćemu ekskluzivnu scenu u mirnije vode. Ipak, smisao koji proističe iz takvog čina ne donosi prave rezultate i puno spokojstvo. Atelje nije ni zamišljen kao klasično pozorište! Učiniti ga danas takvim znači podleći konformizmu i odustati od onih plemenitih težnji da se bude pozorišna savest, mla-

štva. * * *

Problem identiteta se u zabrinjavajućoj for-

mi javlja i na sceni Savremenog. pozorišta. Pr- ||

va ovogodišnja premijera (jednočinke »Kameni gost« A. Puškina u režiji Slobodana Stojanovića i »Prosidba« A. Čehova u postavci Jelene Marković) — samo je poslednji u nizu dokaza da je došlo do pojave inferiornosti u domenu umetničkog delovanja ove kuće.

Nije bitno da li se igra na dve ili četiri scene, već šta se igra i na koji način pojedine

predstave opstojavaju na scenl. Ovde je taj ele- ||

mentarni kvalitet potpuno zapostavljen, tako da ansambl talentovanih umetnika veoma retko

imamo priliku da upoznamo u njegovim punim |

mogućnostima. Kada se i pojavi neka bolja i izuzetnija predstava, ona brzo bude potisnuta

sumnjivim vrednostima, improvizacijama i pro- |

mašajima, pa se stiče utisak da je se i samo Dpozorište stidi!

Na programu je sve manje istinski savremenih dela i značajnih poduhvata koja su nekada dovela do toga da se Ovo pozorište nazove sa vremenim. Pri tome se ispoljavaju nekakvi čudni i nerazumljivi afiniteti prema prošlosti i vre-

menu putujućih družina, pa na svetlost izlaze |

naivni i zaboravljeni folklorno-narodni komadi

i dela romantično-setnih tonova. Ako se ovako |

nastavi — uskoro će prevladati ukus stogodišnjaka, a da paradoks bude veći — sve je to

namenjeno upravo najmlađoj pozorišnoj pu- ||

blici!

Predstava je jedina pozorišna realnost, a to nas lišava potrebe da ulazimo u motive ili razloge svih ovih kolebanja i zabluda. Bitno je da se ne nadograđuje vlastito iskustvo, ne favorizuje istinski savremeni izraz i ne teži da svako ostvarenje postane pozorišni događaj. Inercija je zamenila entuzijazam 1 stvaralački nemir, a na tim osnovama niko nije u stanju da definiše svoje umetničko postojanje.

Ako smo već sudbinu pozorišta vezali za kreativne mogućnosti stvaralaca to ne znači da moramo ćutati ı bežati od istine. Niko nema pravo da obezvređuje teatar, makar to bili najugledniji umetnici i upravnici od društvene re-

putacije — jer on predstavlja nerazlučivi deo ||

našeg duhovnog postojanja. Otuda i želja da sve ovo bude shvaćeno kao apel, a ne kao osuda u trenutku kada svi očekujemo od pozorišta da buđu ono što od njih još uvek sa zanosom

i Ččežnjom očekujemo. Petar Volk

senjaka kome se svi podsmevaju i čude. Pisci, manje naklonjeni smehu i podsmehu, opisivali su njegovu ftragediju sa patosom. I jedni i drugi su, kad se odbiju sva preterivanja, govorili istinu. Nikad taj intelektualac nije uživao veliki društveni ugled, nikad se njegova reč nije mnogo slušala, cenila i ozbiljno razmatrala. On je bio i ostao za javno mnenje ili veliko dete koje uživa u nerazumljivim

sac koga luče đaci da bi bolje upoznali dru· štvenu klimu jednog vremena. Istine koje je on otkrivao stalno su bile zanemarivane 1li omalovažavane. U najboljem slučaju ukazivano mu je poštovanje spektakularne prirodc, dobijao je magrađe, itd., ali javno mmenjćč nije ga mikad prihvatilo kao svog. Ostajao je, uprkos svemu osamljenik i tuđin. Nije mogao da pobedi nerazumevanje, zlu #volju, strast za nipodaštavanjem, ravnodušnost, jRadoje Domanović je to dobro nazreo u osvit modeme ćpohe kada „je sudar primitivnog ukusa i normi, s jednc strane, i zahteva inteJektualaca za punijim, duhovnijim i moralnijim životom, s druge, postao očigledan i nepodnošljiv. Na žalost, posle Domanovića taj suda nije u suštini ništa izgubio od svoje tragične težine, mada se ispoljavao u drukčijem vidu. Zato mi i danas čitamo velikog satiričara kao nekoga ko se nama obraća.

Pavle Zorić i 1

kad istrči prvi _ ahovini

po mi sve đo stabala

zelene krvi, ti ćeš oči otvarati, jezero, u modđre ljiljane svoda. Vidjet ćeš, sunce M

i traži.

Gdje je đuboka vođa što ima zelene oči, tvoje duboke oči, jezero.

(_V VV VE_VOLV—

dost, sloboda i avangarda našeg života i ef

EKRAN

Sezona zastrašivanja

»Svaki pismeni zadatak mora imati uvod, izlaganje i zaključak!« | Profesor S. T.

UVOD: Izgleda da su pisci sasvim preuzeli ulogu nekadašnjih proroka; uzdignutim prstom prema Mebu, oni sa propovedaonica upozoravaju svoju televizijsku pastvu na sve bliži smak svela.

Gledaoci se, naravno, i dalje dave u svakidašnjim grehovima.

Jedno od pouzdanih sredstava zastrašivanja već duže vremena je neosporno atomska bomba. Priznajem, umro bih od straha posle gleda nja drame Vojislava Kuzmanovića »Sezona 10 va«, da u vojsci nisam naučio kako da se zaštitim od atomskog udara. Zahvaljujući svom ambicioznom komandiru preživeo sam najmanje osamsto atomskih eksplozija za godinu dana. Upravo u trenutku kada spokojno iđemo na onaj čuveni pasuli sa slaninom išta ne sluteći, on iznenada vikne:

— Atomski uđar, s'leva.a.a.a...

Istog časa svi treba da se bacimo licem prema majci zemlji i pokrijemo glave rukama. Komandir se blago smeši. On je neranjiv, Slcdeći put, njegova komanda glasi:

— Atomski udar, s'desna.a.a.a.a...

Svi padnu, samo ja ostanem pored komandira. — Mrtav si! — konstatuie on mirno.

— Nisam! — pokušam da mu dokažem. — Jesi! Mrtav si!

— Nisam.

— Sutra da se javiš na raport!

Kuzmanovićevo delo nmeodoljivo me je podsetilo na te divne, daleke dane u kojima sam savladavao ratne veštine. Dramu »Sezona lova« trebalo bi svakako prikazivati u vojnim garnizonima. Veoma je poučna!

IZLAGANJE: Posle svcopštep uništenja bombom u potpuno pustom kamenom pejzažu Stsreću se čovek i žena. Oni su jedina preostala živa stvorenja na planeti. Žena ima četrdesetak godina, a još se nalazi u stanju virgo intacta, što bi predstavljalo divan podatak za Riplijevu rubriku »Verovili ili ne?« da njen autor takođe nije nastrađao u ovoi televizijskoj ka tastrofi. Opsednuta je religijom. Čovek ima druge probleme; njegova kćerka je izgleda bi!a homoseksualac — obožavala je muškarce. Mislim da su gimekolozi prilično zarađivali ma njenim malim svakodnevnim nevoliama, o Ččemu se takođe detaljno govori u drami, Otac ie ljubomoran na sve muškarce sa kojima jc bila. Na koliko je ličnosti ljubomoran — to. sć ne zna pouzdano, jer je grad u kome se"10 dopodilo literarno apstrahovan, pa se ne može utvrditi koliko ie imao muških stanovnika.

Bilo kako bilo, ovo dvoie posledniih na *VCtu počinju silom prilika da žive zajednm. Podignu jedmosobnme kamene kolibe, a odnekttd dolutaju i magarci, kno i veći broi ovaca, Što su nekim čudom preživele katnklizmu u koioi su iščezla sva živa stvorenia. Posle duže borbć sa sobom oslednja žena maizad odlučuje da izgubi devičanstvo (u čelrdesetoi sodini), a POšto nema Širi izbor ona napPastvuje posledničn čoveka. Tu režiser pribegava lukavstvu, demonstrirajući svoje izvanredno ljubpko osećanje ?a meru; dvoje ljubavnika ležu usred ono ovščijeg stađa, tako da mi ništa ne vidimo, dok jadnjad vide sve. Život na zemlil će se nastavili — nije još sve izgublieno! Postavlja se snmo ioš jedno tehničko pitanie: uzmimo da dobiju jedno dete, pa zatim ioš jedno. Uzmimo mogućno čak i činjenicu da im sc rode kćerka 1 sin, mada svi moji prijatelii u poslednic vreme dobijaju samo kćerke (vidim da su neprestano pijani od nesreće, jer ne znaiu za čuvenu izreku Zuke Džumhura: »Bolje icdna Brižit Bardo, nego devet Jugovića!«) uzmimo dakle da dobiin i sina i kćerku, koji dalie treba da izrode mnotomstvo! Zar nije nemoralno da njihova đeca stupaju dalje u međusobni seksualni odnos? Kakvi će to biti budući roditelii, i kakav će na kraju ispasti njihov svet? Videli smo šta ie ispalo od onog Što je nastalo od dece Adama i Eve? Postoji jedan divan Vic o engleskom lordu koji ujutru posle prve bračne noći kaže svojoj mladoj supruzi: -

— Gospođo, nadam se da ste ostali u blagoslovenom stanju i da više neću morali da po: navljam te smiješne pokrete!

Ostaje nam nađa da je poslednja žena na svetu zatrudnela iz prvog puta — inače ništa od budućeg sveta, jer ne verujem da će to još jedanput pokušati na onom šiljatom kamenju!

Tednota rečiu, Kain će biti Avelja, Elija Kazan će snimiti o tome film »Istočno od raja«, biće Nojev potop i starac će u svoju baTku ubaciti sve životinje, računajući tu i televizijske kritičare, postojaće Sodoma i Gomora, koje će se prodavati po 36 tisuća starih dinara u kompletu Prustovih sabranih dela; svet će opet naseliti diplomati, tenkisti, esejisti, koo: dinacioni odbori — promislite dobro: ipak bi bilo bolje đa ona žena ne dobije decu, a?

ZAKLJUČAK: Časna reč, biće mi lakše da ispustim svoju grešnu dušu kada pukne ta atom: ska bombica, ako buđem znao đa će našu VI stu nastaviti tako lep muškarac kao što ić Branko Pleša. Ako ništa, drugo niegovo Potom stvo bi izvrsno igralo rćpertoar Bemarđa Š6a. U ovoj drami Nađa Subotić se prihvatila ne: zahvalne uloge da igra ružnu ženu. Ne znam da li će shvatiti kao kompliment činjenicu da u tome nije uspela.

Šta đa kažem o piscu koga poštujem i Čije radđio-đdrame veoma rado slušam? Ako Vojislav Kuzmanović ima prava da me smrtno uplaši svojim vizijama budućnosti, nađam še đa i Ja imam prava da ga nasmejem svojim vizijana sadašnjosti!

Momo Kapor

7