Књижевне новине

SRPSKA KNJIŽEVNOST gubi u Branku Lazarcviću jednoga od naibolih predratnih intclektualaca, književnih kritičara i estetičara, publicista i diplomata.

Još kao student on se isticao svojom darovitošću i širokim interesovanjem za književnc i umetničke probleme. Njegovi prikazi, pozorišne hronike i ogledi privlačili su opštu pažnju; kao i njegova izrazita osoba. Naočit, visokog stasa, zakićen cvetom, uvek vedar, oran za šalu i duhovite paradokse, bio je omiljen sagovornik na Univerzitetu, kao i na Kalemegdanu ı u Topčideru. Njegovi profesori Bogdan Popović i Jovan Skerlić uveli su ga rano u »Srpski književni glasnik« gde je vodio pozorišnu hroniku i objavljivao svoje prikaze i oglede, sabrane docnije u nekoliko knjiga, koje su ga stavile u prvi red među mlađim kritičarima, tako da ga je Jovan Skerlić već 1914. uneo u svoju »listoriju novce srpske književHOoSli«. U ratovima za oslobođenje učestvovao je kao oficir, i, kad sc posle bitke na Kumanovu prenela netačna vest da je poginuo, bio je oplakivan i u dnevnoj štampi, više nego danas poslc šezdeset godina niepovog plodnog života. Za vremc izbeglištva, bio je na Krfu urednik »Srpskih novina« i njihovog Književnog »Zabavnika« u kome su objavljene. prve pesme Rastka Petrovića, Stanislava Vinavera, Todora Manojlovića i poslednje Milutina Bojića. Posle rata preveden je u Ministarstvo inostranih poslova, bio |e šef odeljenja, generalni konzul u Njujorku i poslanik u Varšavi, Pragu, Tirani, Briselu. Svuda sec isticao svojom darovitom

· agilnošću, kojom je, na primer, u Tirani, kod kralja Zogua, uspevao, mada praznih ruku, da suzbija jtalijansku podzemnu propagandu. ObJavljivao je i niz članaka i rasprava o jugoslovenskom: nacionalnom problemu,

Posle drugog svetskog rata povukao sc i proveo poslednjih dvadeset godina u Hercegnovom me prestajući, međutim, da se jntenzivno bavi književnim studijama i da piše. Njepova originalna ličnost, kao nekad Volterova u Ferneu, privlačila je i tu našc mlađe pisce, čiji Je rad redovno pratio, koji su ga okružavali svojim poštovaniem i uveli ga u Udruženje Književnika, pružajući mu tako najdražu utehu u njegovoj nepravednoj zapostavljenosti.

Književno delo Branka Lazarevića, obimno i originalno, obuhvata niz jezgrovitih i Živopisnih pogleda o našim pripovedacima kao što su Horislav Stanković, Petar Kočić, Ivo Ćipiko, Pera Taletov i pesnicima kao što su Njegpoš, Milan Rakić, Vladislav Petković Dis, pored dramskih, naših i stranih, pisaca. Većina ie ovih ogleda sabrana u tri knjige »Impresija iz književnosti«, jednu o »Pozorišnom životu« i jednu koja dostojno veliča »Tri jugoslovenske

(najviše vrednosti«: lepotu naše narodne poezije, Njegošev »Gorski vijenac« i Meštrovićevo vajarstivo.

Uporedo sa kniiževnom kritikom Branko Lazarević se sve više bavio proučavanjem teorijskih problema Književnog i umetničkog stvaranja, postankom i razvojem umetnosti uopšte. Te su rasprave sabrane u njegovim »Pro-

legomenama za jednu teoriju estetike«. Ali om '

ie ostavio i čitavu biblioteku neobjavljenih rukopisa, utisaka o pročitanim knjigama, lUspomena o ljudima i događajima koji odaju njegov neumorni sfvaralački duh i od kojih ie mali deo objavljen poslednjih godina, na zahtev urednika, u »Književnim novinama« i »Savremeniku« (o Bogdanu Popoviću, Jovanu Skerliću, Njegošu, o osnovnim stavovima o Umetnosti, liti|i istorije itd.) Ta pozna njegova delatnost treba da buđe objavljena sa ranijim

Branko LAZAREVIĆ

.

UMETNIČKO DELO je uspešno izražavanje i uobličavanje. To je jedno. Umetničko delo je, vec samim tim što je izraz, izraz iz subjekta. To je drugo. Ali je ono, već samim tim što je vezano za dejstvo duha, vezano i za stvarnost, za objekt. To je treće, Četvrto: Drugo i treće, i zaedno i zasebno, to je život, to ie priroda, u svojoj dvoguboj i dvoličnoj pojavi, to jest kao subjekt i kao objekt. Peto: duh je tai koji vrhuni i koji dejstvuje i koji stvara, a predmet ie samo više ili manje interesantna građa koja svoju vrednost dobija preko tvoraštva duha. Ima još jedan momenat, i to je šesto: duh moYa interesantno, po bitnome i PO Osnovnome, da se zajnteresuje za predmet kao građu i, za to, taj predmet on nc kopira nego iz njega, prema postavljenoj svrsi, izabira i odabira. . To navodi na sedmo, i to je da je, ipak, tvorački duh i njegov pogled na sebe i na stvari, ı seme i plod umetničkog dela, jer je ta tako mnogo pominjana stvarnost samo stvarnost duha. Odavde se ide na osmi momenat: na momenat umetničkog gledanja i tumačenia te i takve stvarnosti. To je jasno, jer ie ovde u Ppitanju umetnost i, kad je ona u pitanju, umetmjičko tumačenje je prvo tumačenje. Ali ono me ostranjuje — i to je deveto — i drugo glcdanje i tumačenje. Jer je iz duba i stvarnosti, delo nosi otisak i drugih značajnosti i vrednosti iz života: etičkih, moralnih, socijalnih, rasnih, klasnih... Samo, sve to ima svoi rang. Pošto je ı pitanju umetničko izražavanje i tumačenje, ono je to koje ie po contru pažnje i na vrhu hijerarhije, a sve ostalo ie svrstano po svojoj vrednosti 1 po svome c'lju, i podređeno ic ı priređeno je glavnom ciliu, cilju uspešnog umetničkog uobličavanja. Vrhovna vrednost ostaje vrednost duha i vrednost života; ali, na-

8

MI [II

/1685-1968/

\

BRANKO LAZAREVIĆ

njegovim člancima razbacanim po listovima i časopisima.

Kao kritičar Branko Lazarević je bio sledbenik impresionizma koji je iz Francuske krajem prošlog veka zračio svuda u književnosti i umetnosti. Taj metod književne kritikc čiji jc najdarovitiji propovednik bio Žil Lemetr, poricao je sve metode i dogme ali nije mogao izbeći da i sam me postane klasičan i dogmatićan, kao kod Lemetra u njegovom otporu prema stranim stremljenjima prema Ibzenu i Vaildu. To se donekle može reći i o Brankovom, prvobitno žustrom impresionizmu, naročito kad Je ušao u tumačenje starih, istočnjačkih literatura i nmaših posleratnih modernističkih preteramosti gde često feorijski manifesti zamenjuJu talenat.

Ali bez obzira na te neizbežne evolucije Kritičarskih teorija, koje iziskuju posebnu diskusiju, ostaje kao činjenica da, kao što su Lemetrovi ogledi, svojim pronicljivim dđuhom, postali klasični u francuskoj književnosti, tako i ogledi Branka Lazarevića ostaju verni i nadahnuti portreti maših pisaca. Sme se slobodno reći da je on najbolji naslednik naše velike kritičarske tradicije koju dugujemo lu prvom redu Bogdanu Popoviću, Ljubomiru Nediću i Jovanu Skerliću. _

Oni koji su ga prisnije poznavali i kao ćoveka i kao umetnika znaju koliko se pod njegovom često ironičnom maskom krila osetljiva, čak sentimentalna, priroda, nesebična i humana, velikodušna, kadra da oprosti i zaboravi uvrede i nepravde, :

Pisac ovih redova gubi u Branku najprisnijeg druga, svedoka nezaboravnih dana njihove zračne mladosti, druga kome je svake godine odlazio na viđenje u Hercegnovi, ne sluteći, pre dve nedelje, da ga grli poslednji put i da će se cvako opraštati od mjega.

Dr Miodrag Ibrovac

ELM (IBNI

Travno, prema postavljenom cilju. Iz toga se javlja i deseti momenat, i tai je đa je najviše umetničko izražavanje ono koje daje celokupnost duha i života na svima njihovim planovima: iumetničkom, etičkom, moralnom, socijalnom, antropološkom jednom reči, i sve io, ponavljam, prema tome koji je »prvi princip« koji je postavljen: umetnički ili koji drugi. Prvi Je onaj koji je prvi; ostali se uređuju prema njemu.

U tome je pitanje umetnosti i u tome je i pitanje lepoga. Umetnost ie, na prvome planu, uspešno izražavanje lepoga. I to uspešno izražavanje, izražavanje po značainim i zanimljivim pojedinostima, uobličavanie po pravcu minimuma napora za maksimum zadovolistva, zadovoljstva i od praproizvedenog. bola, umetnički i lepo izraženog i ružnog i nemoralnog i čak i neživotnog i meprirodnog: i io i takvo praproizvođenje, u drugom materijalu, i duha i života, to ie umetničko delo. Takvo umetničko nadahnuće ništa ne odbacuje. Ono kazuje celokupnog čoveka u svima. njepovim vidovima i u svima njegovim dejstvima. Od optimjzma do pesimizma, od spiritualizma do maferijalizma, od teizma do ateizma, od arislokratije do proletarijata, od belih do crnih, od onih na početku jstorije do ovih danas, od romantizma do naturalizma, od rata i revolucije do mira i pravnog poretka: sve, sve je, sve je njegovo. Pitanje ie samo jedno: pitanje. ie da li je viđenje izraženo sa ubeđeniem, da li je stvar data snažno, da li je oblik kazam uspešno, da li je praproizvođenje gradiva u arugom gradivu pobedilo građu, da li ie »druga priroda« uspešno nova priroda i nov Život na planu reči, boja, pokreta, oblika, tonova.

»Lična jednačina«, naravno, ne može da sc

Sudbina

posleratnih |

knjiga Branka

Lazarevića

U PERIODU od 1912. do 1941. godine, dakle za nepunih trideset godina, Branko Lazarević je objavio devet knjiga: »impresije iz književnosti« (I 1912, II 1924, III 1935), »Pozorišni Život« (1912), »Prolegomena za jednu teoriju estetike« (1925), »Za ujedinjenje« (1919), »Tri najviše jugoslovenske vrednosti« (1936), »Ogledi« (1937) i »Filozofija kritike i drugi eseji« (1941), U izdanju »Narodne prosvete« 1932. godine štampana su i »Sabrana dela« Branka Lazarevića u dve knjige, U tom istom periodu on je objavio i mnoštvo kritika, escja i studija u časopisima. Na taj način, posmatrano formalno, on je zaokružio jednu plodnu stvaralačku Tazu. I ponovo će se javiti tek nekoliko godina nakon ovog rata, najpre u »Savremeniku« i »Književnim novinama«, a neznatno i u još nekim književnim časopisima i listovima. Tako je ponovo privukao izuzetnu pažnju na sebe što je bacilo još više svetlosti na njegovo veliko i moćno pero. Taj njegov »povratak« i ponovni »prilaze njemu pobudio je svojevrsno interesovanje i za njegove move knjigc. Međutim, u posleratnom periodu, od 1945. do 1968. godine, dakle opet za nepunih trideset godina, nije objavljena nijedna Lazarevićeva knjiga. Taj period bi, takođe, mogao da zaokruži još jednu plodnu stvaralačku lazu ovog

· pisca, ali ı da bude ogroman doprinos u raz-

voju naše kulture. Na žalost, do toga nije došlo i sve što je Branko Lazarević napisao u ovom peniodu čekaće ma izdavače rasuto po listovima i časopisima i u književnoj zaostavštini,

Imajući u vidu obim i značaj svega onog što je objavio u periodu posle II svetskog rata, kao glavni urednik izdavačkog preduzeća »Kosmos« u Beogradu, krajem 1963. godine predložio sam Branku Lazarevicću da mi dozvoli, da od svega onog što je objavio i onog što mu je još u rukopisu priredim jednu njegovu knjigu novih eseja. Lazarević je prihvatio moi predlog i odmah mi dostavio nekoliko svojih rukopisa. Istovremeno me je uputio na obiavljene tekstove koje je želeo da vidi sakupljene u Knjizi. Nakon ovoga podneo sam i predlog izdavačkom savetu »Kosmosa« da se »Kosmos« prihvati izdavanja Lazarevićeve knjige. Predlog: je bio svesrdno prihvaćen pa sam se ja nakon toga latio rada. Preko godinu dama ja sam sa Lazarevićem izmenjao gomilu pisama, predlagao mu i savetovao se sa njim O svakoj pojedimosti primljenih vukopisa. Ali, istovremeno sa pismima na mom uredničkom stolu gomilali su se i rukopisi Branka Lazarevića. Neki su već bili objavljeni u časopisima ili novinama, neki su čekali na red za objavljivanje, a veliki broj je bio još neobjavljen i prema našoj zajedničkoj zamisli trebalo je da se prvi put pojavi u knjizi, Međutim, imajući kod sebe preko hiljadu stranica koje je on ispisao, u meni je sve viće sazrevala namera da. se me ograničim samo na jednu knjigu, pa sam svoju prvobitnu zamisao izmenio ı predložio Lazareviću da mi odobri da od primljenih tekstova sačinim tri knjige. On se i sa ovim mojim predlogom složio. Tako sam „priredio za štampu tri knjige pod radnim naslovima: »O snovmi stavovi umetnosfi, Tri li. ka iz naše književnosti i Bah i Betoven. Prva knjiga je bila sastavljena od eseja »Osnovni stavovi umetnosti«, »Parerge i paralipomene«, »Velika dela i zlatni vekovi«,

FILOZOFI.JE UMETNOSTI

isključi. Jedan je duh nastrojen ovako ili omako, asocijalno ili socijalno, moralno ili amoralno, materijalistički ili spiritualistički, tema-

ički akt«, »Krilički postupak« i »Staro, PODKIDIE Drugu knjigu Sinili su escji o Njegošu, Skerliću i Bogdanu Popoviću, a treću, obimna neobjavljena studija O Bahu i studija o Betovemu koju je Lazarević već bio štampao u svojim sabranini delima 1932. godine. Ali, tom prilikom je Baha i Betovena hteo da ima u jednoj knjizi i na tome Je u dva maha insistirao. | i

Prirediti tri mnovc knjige jednog od velikana maše kritike i esejistike mije bilo nimalo jednostavno. Za mene je predstavljalo izuzetnu čast što su mi i pisac 1 izdavač povetrili taj posao, i veliko razumevanje na koje sam nailazio kod pisca pri realizaciji svojih priređivačkih zamisli dopnmelo je da sve delikatnosti prebrodim i da nakon više od godinu dana obavim sve neophodnosti za slanje rukopisa u štampu. Razumljivo, »Kosmos« nije bio u JHOgućnosti da sve tri knjige odjedanput. štampa, ali je kao izdavač bio počastvovan što je u svoj izdavački program mogao da svrsta dela Branka Lazarevića. U međuvremenu, Lazarević se interesovao za planove izdavačke kuće prilazeći joj sa simpatijama i” prijateljski. Tako sam mu jednom prilikom javio da sam po krenuo novu biblioteku koja bi pod. naslovom »Koordinate« donosila dela iz domaće i stranc knijževnosti i filosofije savremenih pisaca. Između ostalih u ovoj biblioteci je trebalo da se pojave i sledeća dela: »Psihologija umetnosti« Žan Pol Vebera, »Um, razum ı Vreme« Atura Lavdžoja, »Karakter i ličnost« Gastona Beržea i dr. Lazarević je pozdravio pokretanje biblioteke i pohvalio izbor pisaca ı njihovih dela. Ali kako se još nismo bili definitivno od. lučili koga ćemo od domaćih autora svrstali u biblioteku »Koordinate«, predložio sam La: zareviću da i on priloži svoj rukopis. On je i ovaj predlog prihvatio pa je tako sa njegovim »Ideariumom« mastao projekat i za četvrtu njegovu knjigu. Poverenje koje mi je Lazarević ukazivao tako svesrdno bilo je potvrđeno i njegovim pozivom da ga posetim u Horceg Novom i da dalje sam biram novc rukopise koji me interesuju. To je, između ostalog, bilo još jedan dokaz o njegovoj izuzetnoj plodnosti. I posleratni period njegovog stvaralaštva od nepunih trideset godina mogao sc na taj nmačin sagledati u pravoj njegovoj svetlosti. Dakle, to što u tom periodu nije objavljena nijedna Lazarevićeva knjiga, nije bila krivica samog pisca, već dugih okolnosti u kojima su, na žalost, često Živeli i žive mnogi naši stvaraoci. Međutim, sudbina posleratnih Lazarevićevih knjiga bila je i dalje nesrećna. Početkom 1965, godine delatnost »Kosmosa« je bila primucno ugašena i od četiri projekta za Lazarevićeve knjige, nijedan mije mogao biti realizovan. Beogradski izdavači koji su preuzimali ponešto od »Kosmosovih« rukopisa misu bili zainteresovani za Lazarevićeve knjige. Nezadovoljan nastalom situacijom dogovarao sam se sa LazaTevićem o tome šta bi bilo najkorisniic učininiti sa pripremljenim rukopisima. Nekoliko meseci nakon toga on je predložio da ih Dragam Jeremić preporuči ftitogradskom ~ izdavaču »Grafički zavod«. Tako je i učinjeno. Ali sve do smrti Branka Lazarevića niie izdat nijedam od ovih rukopisa, I njegova plodna aktivnost od. ncpunih trideset godina još čeka na izdavača! Radivoje Pešić

tički ili atematički, skeptično ili pozitivistički, i tako 'dalie, i, prema tome, ovakav ili onakav izgled preovlađuje, ova simpatija ili ona, ili antipatija., Tai momenat čini i dejstvuje u ličHosti, ta »greška« ako hoćete, ta »mrlia« na onom vidu i na sočivu. To ie, ako ne u prirodi, a ono u ljudskoi prirodi, i to se ne može, čak i kod najviših duhova — ali kod njih najmanje — da isključi. Malo ie duhova koji su »iznad meteža«, koji su izvan DA i NE, koji su potpuno život i priroda, koji su potbuno i integralno život i priroda. Kod Hegela deistvuJe prvenstveno idealistički pogled na svet, kod Černiševskopg materijalistički, kod Montenia skeptički, kod Šekspira pesimistički, i kod Šopenhauera, kod Dantea, Da Vinčija i Getea visoko univerzalni, i tako do svih većih i velikih pisaca (Černiševski je manji), i to duboko leži, u liudskom stropu, i to se ne može da iskliuči čak ni kod Laocea, koji je tako veliki, ni kod stoičara i pironovaca koji bi hteli da se pomire i da se stave na veliki plan izvan ljudskih događanja. Najzad, te »lične jednačine«, ako ie sve uspešno izraženo, me smetaju, 1 one su prirodne, 1 prirodne su jer je takva priroda duha. |

U pitanju ie uvek, u svemu tome, iačina i zamah duha. Da li je ijedan tvorački duh tvorački i apokaliptički ili ie to manje, ili nije.

Apokalipsa duha to ie i apokalipsa prirode. Naći se u otkrovenju duha to ie naći se u olkrovenju života. Stvaranje ie jedan takav delirijum. Velika umetnost, kao i sve drugo veliko, stanje je takvog iednog apokaliptičkog delirijuma. A te čarolije ima u svakom predmetu kad ie ima u duhu. Ima je, kad le ima, i u paru cipela Van Goga i u četiri ievanđelista Di· Tera, u opisu sobe iednog Gopgovlievog »junaka« u »Mrtvim dušama« i u prelasku Berezinc Tolstoia, u strahotama koncentracionog logora u Jasenovcu i u svakodnevnom umiranju u postelji. |

. Pitanje je otkrovenja duha. Ono je otvara-

nje nebesa. Svega ima u atomu što ima i u kosmosu. „Treba se samo moći očarati. Tada vaskrsavaju sve stvari i poiave i diže se Do krov sa niih i one se pojavljuiu u svome tvoračkom stonju, To niihovo stanie to ie stvara· lačko stanie duha. Tada ovo naše svakodnevno

Nastavak na 9. strani

KNJIŽEVNE NOVINE