Књижевне новине

bMOM|||PFprsNIČKI STAV

Povodom stogodišnjice pesnikovog rođenja

KADA SE GOVORI o pesniku kao što je Aleksa, šantić, onda moraju da se imaju na umu mnoge stvari koje, da ostanemo kod njegovih savremenika, na primer, kod Jovana Dučića i Milana Rakića nisu, i ne moraju da budu, bitne. a ci O pesništvo, i ono ljubavno, i ono socijalno, i ono rodoljubivo, posledica je jednog opšteg stava prema poeziji i jednog posebnog shvatania poezije. Kada se Šantć čita van antologiiskog izbora, u sabranim delima, na primer, pored niza razočaranja koje doživljavamo suočavajući se sa dosta njegovih slabih pesama, pogotovu iz prve faze, mi jasnije nazrevamo i naziremo taj pesnički stav i to shvatanje poezije. Za Šantića pesnik je tu zato da reaguje; da reaguie odmah na svaki udar koji dolazi iz života, bila to ljubavna bol, nacionalna nesreća ili socijalna nepravda. Mnogo šta od tih pesama odnelo je vreme, Zato, u nepovrat, a mnoga slabost te poezije prima se biagonaklono kao obol vremenu i zabluda vremena (ukoliko nisu u pitaniu naše sopstvene zablud= o Šantićevom vremenu). Pesnik prelomnog razdoblja, koji se javlja u onim trenucima kada je Nedić čvrsto verovao da je sa Vojislavom Ilićem umro noslednii srpski pesnik, Šantić ie svojom poezijom sDpajao jedan vid patrijarhalne tradicije ı modernijeg osećanja života. Možda bi moglo za njegovu poeziju da se kaže da ona nosi jedno tradicionalno osećanje ljubavi i za svoje vreme jedno moderno osećanie patriotizma. Ali, niti je ljubav u Šantićevoi poeziji baš tradicionalna, niti je patriotizam baš sasvim nov. Iza smirene, smerne, biranim rečima naglašene čednosti ljubavnog osećanja, krije se i jedno konkretnije, čulnije osećanje ljubavi koje, što više vreme prolazi i pesnik se suočava sa. starošću, postaje sve intenzivnije i intenzivnije. Istina, u prvoi Šantićevoj zbirci nema ljubavnih pe sama. Kao da ie pesnik čekao da se osećanja 'sasvim iskristališu, da ljubavni doživljaj sazre pa da ga onda izrazi stihom i pokuša da ono neodređeno i mutno sažme u reči koje će kazivati nešto i nekom drugom. Jer, Šantić uvek kada piše poeziiu bila ona ljubavna ili socijalna uvek misli na toga drugog i govori tome drugom. Nekada je u pitanju voljena žena, češće ie u pitaniu volieni rod. Između te dve vrste 'ljubavi kao i da nema neke bitne razlike u osećanju. Kada čitate »Boku« vi osetite da bi jedna tako zanosna pesma mogla da se ispeva VOlienoj ženi kao što je ispevana volienom kraju. Kada čitate neku od njegovih ljubavnih Dpesama vi osetite da se draga može sasvim mir'no zameniti domovinom pa „da pesma ne izgubi ništa u svome emotivnom intenzitelu. . Povodom Šantića rečeno je bezbroj „puta da je on sociialan pesnik. A. koji pesnik to nije i šta uopšte znači to socijalni pesnik? Postoji li i jedan liudski odnos. koji samim tim što ije međuljudski niie i socijalan. Ali ako se misli pod tim socijalan da je Šantić bio čovek uvek spreman da reaguje, na društvene nepravde, ako se to socijalan iščitava 17 NJE govog stiha »Mene sve ranč moga roda bole«, a njegov stav nazire iz jednog drugog stiha: »U meni cvile duše miliona«, onda se povodom Šahtića može govoriti O jednom kvalitativno novom socijalnom osećanju koje je on uneo u srpsku poeziju ili, tačnije rečeno, kome je on uspeo da pronađe adekvatan artistički izraz. Socijalno osećanje kod Šantića ide u red, uslovno rečeno, prirodnih osećanja: Ono nastaje iz njegovog rodoljubivog osećanja. Povodom Šantića, Rakića i Velika Petrovića, Skerlić ić, kao što se zna, govorio o obnovi naše rodoljubive poezije i u nekoliko opštih crta fiksirao novi kvalitet patriotizma koji ta poezija sobom nosi. Šantić nije istorijski pesnik nego pesni

DO 0 __L_L_LČ_ O K====zz+z=-z1z+ctnoe<=z== =2=2ZQZQQaAET]{ZT In " Remos K— .

Nastavak sa 8. strane

sunce liči na ono Van Gogovo koic drhti i igra kao sveže meso i iz koga vrca krv života. To sunce tada postaje Živo ljudsko srce. |. Ushititi se jednim predmetom, uzbuditi se do trans'a, znači živeti životom tog predmeta, preobraziti ga sobom u sebe i u njega, 1 izneti ga izražajnim sredstvima ponovo u Život: to je duboko stvaranje. Kad nastane takva igra u duhu, onda postaje, i IP OČOo Follotš i »pričanie« pripovedaka Gi de Mopasana. . . | : fultoa sam se tako WrODUOIGQ O. je ASBMJICE topilo sve stvari u mo\o1 soDI, 1 GoBuhci Van Gopa. Preleteh, od Amerike do Evrope, preko svih njegovih velikih sunaca u platna uhvaćenih. Ljiliami, žita, njegove vrbe, stolice, postelia, mostovi, lica — SVE ie drhtalo preda mnom u niegovol tvoračkoi svetlosti, u onom Vangogovskom svetom zbivanju. Kako je sve kod njega »kao od maike rođeno«! Sveto sunce sve je oblilo svojom životnom snagom i sve se tu životno rađa iz materice prirode. Biju damari prirode, kuca srce života i osećamja dejstvuju iz dubina vaseljene duha i vasecljene vaseliene, Kako životno, kako ŽivOtOtVOTno! U glavi mi je i u očima iedan plug koji ic do sinoć orao i, u brazdama, pred sunčev rOđaj, još se odmara. Zemlia bremenita 1, ČE seme. Plug umoran. Sunce tek što mije i: Sve je vlažno, vazduh ic još ustajao od noći, i sve čeka, čeka sunce koje se već oseća jer se gore, na nebu, igraju već neki niegov! titrai... Ja se Amerike — tamo sam negde video tog Van Goga — nikada ne setim a da mi kroz duh ne prođe ta njegova ikona života i zemlic. Jasno je. Kroz delirium duha vidi se na veliko, na duboko i na široko, i kroz sve druge dimenzije, ovaj čudesni ničgovV svet. Jeste ili ne, i više |este nego ne, tai duh, tai elektron sveta, i tai elektron u uzbuđenju i ushićen|u, — to je sve naše od do Hrista i od posle Hrista; pa i sam n}|cgOVv sveti 1 delirijumski duh, Tako se iz »nebića stvari« daje biće stvari, 1! duha. Tako, i samo tako. I to važi i za nebiće i biće duha. On ic tvorac sveE »vidimog i nevidimoge i on ie »smertiiu smert poprav«. Duh je čovek u svoi SVOIOI zemskoi i Zemaliskoj konkretnosti, i van niepa, za nas, nema ničeg drugog. On ić stvarnost na koioi se temelji umefnička stvarnost. Sve se u ume

KNJIŽEVNE NOVINE

trenutka. Njega ne interesuje prošlost njegovog roda koliko njegova sodašfJosE, Za Rakića prošlost je ono što se nastavlja u sadašniosti i što obavezuje savremenike, Za Šantića prošlost postoji ali ona može samo u sadašnjosti da posluži kao neko ko će da krepi duhove i da uliva snagu u sukobu sa nacionalnim i SOcijalnim nedaćama. Kao i kod Veljka Petrovića predmet poezije nije istorija roda nego narod koji stvara istoriju. I to narod uhvaćen u trenutku sadašnjosti koji će jednoga dana

';

ALEKSA ŠANTIĆ

biti trenutak istorije. To je prisutno i u trenuiku kada se Šantić obraća onima koji napuštaju zemlju u potrazi za hlebom, i onima koji u nedostatku svesti o pripadanju naciji svoju domovinu žele da zamene drugom (»Ostajte ovdje«) i onda kada sa njegovom generacijom doživljava, kako bi to Skerlić rekao, svetle dane balkanskih ratova i kada poziva drevni Prizren da otvori svoje kapije i da u svoje naručje primi oslobodilačke srpske čete. Za razliku od Velika Petrovića koji je u znatno većoj meri kritički duh od Alekse šantića, Šantić ne zamera mnogo šta svome rodu. Kada Veljko Petrović govori o staroj Vojvodini koja nema stida i kada se gnuša podlih suncokreta onda iz Petrovića govore gnev i bol rodoljuba koji bi hteo đa njegov rod bude bolji nego što doista jeste. Kod Šantića su retki, reklo bi se čak i ne postoje, takvi trenuci. Produžavajući romantičarsku tradiciju koja je naciji uvek davala višu lepotu no što ju je ona doista imala, Šantić svoje obožavanje nacije me vezuje za heroje o kojima govori istorija nego za one koji stvaraju istoriju. On je uvek okrenut ne onima kojima pripada slava, već onima koji svojom borbom, i krvlju, plaćaju cenu slave onih kojima je pripala. U tom smislu karakteristična je njegova pesma nastala u danima posle prvog svetskog rata koja se obraća invalidima i otadžbini koja je na invalide gotovo potpuno zaboravila.

Ako bi se u nizu pesama, nekoliko drama, sedam pripovedaka, koje su gotovo potpuno zaboravljene, prevodima, člancima i kompozi-

nosti okreće oko te osovine. Ako postoji jedna osatura za umetnost i stvaranje, to je jedino duh: život duha u životu obiektivnog sveta, slika duha na stvarima i slika stvari na duhu. Na toj »praksi« zbivaju se umetnička zbivanja, umetnička i sva druga. Drugačiieg postupka nema. Sve se odmofava samo na toi sceni i van te pozornice nema nikakvog drugog ljudskog pozorišta.

TI kad ie takva — a kad ie takva ona ie iedino najbolja — ona je, stvarno -— groblje. Jer ie umetnost i kad ie naiviše život, jedan herbarijum, ijedan insektarijum. Ona ic izvestan »drugi Život«, umetnički život života. Život sad živi životom reči i drugc građe, i oni su ti koji zameniuiu krv i meso l|udi, sokove bilja i hemiju zemlje. To ie sad umetnička biologija, fiziologija i psihologija liudi i zemlie. Ma kako uspeo bio, život je u ćivotu, u mrtivačkom sanduku, u sarkofazima; iglom su prišpendlovani kao insekti u insektarijumu. Kad se čovek prebaci iz života života u život umetnosti, prebacuje se na groblje ili, ioš bolie, na neko vaskrsenje i na uspelu opsenu. „Duh ie Bog, duh ie tvorac; ali, samo na ovai način; na način vaskrsavania živih u mrtve ı odavde, u »lažno« žive. Umetnički postupak je, dakle, transcendentni postupak. I na tai se način jedino može biti »kod kuće« u umetnosti i, naravno, u svemu; čak i u matematici, rekao mi je iedan matematičar. :

Duh ie »u početku bi reče, a to je duh tvoračkog pojedinca. I tai duh ie uvek drugačiji. »Enejida« je Vergilije, »Luiziadi« su Kamoens, »Oslobođeni Jerusalim« je Taso, »Izgublijeni raje Milton... I takav ie Rim prvoga, Porfugalija drugoga krstaški ratovi trećega i pad čoveka u grehu četvrtopa. Na tome »prvorodnom grehu« ie cela umetnost. I najzaplamsaliji apokaliptički duh »pnadi« u toi uslovlienmosti. Ir on je snaga đuha.

Branko Lazarević

Tekst Branka Lazarevića »O nekim osnovama filozofije umetnosti« pripada Književnoi zaoštavštini ovog značajnog srpskog Književnog kritičara, Književna zaostavština Branka Lazarevića je Veoma bogata i sadrži dragocene radove koje bi, svakako, u Što skorijeni vremenu, trebalo objaviti i ma taj način ih učiniti opštim kulturnim dubron!.

cijama i svemu onom što je Šantić u svome javnom životu činio, tražio jedan jedinstven stav, onda bi taj stav mogao vrlo lako da se svede na uverenje da je pesnik onaj koji jde ispred svoga roda i osvetljava mu put. U jednom u nizu indijskih jezika ne postoji reč pesnik. Postoji nešto drugo što prevedeno slobodno na srpskohrvatski glasi onaj koji je večno budan. Kada se čita i prečitava šantić, kada se ponavljaju njegovi stihovi, kada se po ko zna koji put srećemo sa »Pretprazničkom Večeri« i kada u pretprazničke večeri čitamo bilo koju njegovu pesmu, mi osetimo da i. Šantić pripada onoj, vrsti pesnika koji su bili celo vreme trajanja budni i koji su isto tako vrlo često umeli da probude druge. I da ih, „budeći ih, pobude na razmišljanje O sudbini roda, čoveka i sveta, da ih odvoje od ličnih briga ı nedaća i da njihovu humanu angažovanost Usmere ka pravim ciljevima. Naravno, to osećamo samo onda kada čitamo Šant:ćeve pesme koje bez ikakvog dvoumljenia možemo da UuVvIstimo u autentičnu i.nepatvorenu DOČZIIU, koia govori u podjednakoj meri i našoj osećajnosti i našoj svesti. Govoriti o pesniku kao što je Šarnitić prilično ie lako i istovremeno teško u isti mah. Možda bi, recimo, jedna detaljnija tekstualna analiza »Večeri na Školiu« mogla da poknže čČme ic sve Šantić obogatio naš pesnički ritam, da objasni kako je došlo do toga „da se muzičkim elementom, određenim ritm čkim ponavljaniem pojedinih slogova, sazda jedna pesnička slika od koie su mre Šantića bile impresivnije samo pesničke slike Đure Jakšića, stvoreme sličnim postupkom, i koja ie impresivniia od svih slika koje je stvorio Vojislav Tlić. Možda bi o osećanju prolaznosti, relativnosti nekih svari, i u svetu koji je imao tako čvrst i siguran sistemi vrednosti kao što je imao patrijarhalni svet, moglo povodom Šantićeve poeziie dosta da SćČ kaže. Kao što bi moglo da se govori i o Ono]

AA AV VV u -~

Slobodan RAKITITIĆ

DOK OTIMAM SE SRDŽBI VALA:::

'Ku negde jie i kobna crta, Za svagda putanja utrta, Ali nikog, da nam pruži

Dok otimam se srdžbi vala, Drhtavo, ko da grč svoj taji, Svetilja skrita u potaii Sja kao ures ođ korala.

Prati me setni zov svirale. Ne prozreh tajnu čiste ivari. Odojiče dok mi lice zari, Prebiram kapi uzdrhtale.

Da 1 vezija nam gnezdo sbplela, Đa 1 blaga preko lica kiša? Ruka mi se krai tebe stiša, AL krv mi planu uzavrela.

Pustiniska iara svud treperi Ko jetkost rujnih suncokreta. Namah se vinuh preko sveta, Ko da se letom vreme meri!

Kad obreh se sred mračna gaja, Pute ni putnike ne zbrojiv, Magični znak me uspokoji, A lik mi umi prahom sjaja.

Gori u meni, nepomičan, Poljubac tvoj što krv mi kida. Raspada se od tajnog stiđa Moj oblik tebi nedoličan.

0, belih gora gde sam pao! Kao đa čistu plot ti sneva, Žalobno cvili i mrtva deva!

Tu smrt sam svoju prepoznao!

Zvuk i pena

Siđoh niz strme hridi. Vekujem vek na vodi. Strela me neka zgodi, Čista rana ne bridi!

Vrt, u kom deva skuplja rosu, Priviđa mi se, al svakog trena Ja vidim da je sve opsemna,

I krto, ko stablo u kosmosu!

Na putanje se inie prosu

Sa krošnji, zasia i laka pena. Stojim, ko da sam zadnia sena, S rukama na koje prah se osu.

Dok umirem

Knjige na stolu, prašne, i već {uđe, Zuj mušice, veče u umornom oku, Memla u vazduhu potimuli bol u boku, Vrata, kroz koja više nema ko da uđe.

Gle, i zadnji zrak sunčani igra na podu, Posustao, a već sutra će da grane,

Još jednom, oh, i ioš iednom će da svane Dan u zlatnim kočijama na svodu.

Nikog da prozor otvori, da se čuje Šum vetra, insekti što u vrtu zuie, Odnekud, s polja, i napev veselih berača.

Na podu zrak se gasi, gasne i duša!

Sama se knjiga zatvara na stolu, i već slušam

Korake svoje, đok preko neba korača!

Svetle pahulje u visini, I namah mi se tad pr'čini Sav život u nekom belom

Rođenje

Ubraću, iznemogo,

Taj vrt s milosne usne Kad se u vokal zgusne I smrt, to zlato strogo.

Groznica (san) drveia Plodom se časnim kaza. Na vrhu vitog mlaza Putanja mi sažeta.

Zanos mi prože zene! Ni oblik svoi ne tajim. Vrh mora hučnog siaji To telo mi od pene.

Leptir me lakim krilom Tače, — o zlatnih čini! Sia duša u visini

Nad svetom i svemirom.

O, ubrah plod pre zrenja! U luk svijen, i propet, Živim, stopu krai stope, Tu tajnu svog rođenja.

čudnoj mešavini čednosti i raskalašnosti koju smo na početku razgovora samo napomenuli. Ne predstavlja li uostalom Šantićeva poeziia neku vrstu mosta između prošlog i našeg veka i ne nalazi li se, možda, u njoj i nagoveštai nečega što će se jasnije osetiti tek u poeziji između ratova. Moglo bi da se ispita u kojoj je meri Šantić prethodnik naše socijalne literature između dva rata, jer mi se čini da je on u znatnoj meri to. Moglo bi, moglo bi, moglo bi.„. Ima čitav niz stvari o kojima se povodom Šantića može govoriti da bi se ustanovilo, kako bi to rekla Isidora Sekulić, da temi kraja nema i da joj kraja ne može ni biti.

Svojim dugogodišnjim prisustvom u srpskoj poeziji Aleksa Šantić ic doživljavao različite pesničke sudbine. Nekada ie bio cenjen, drugi put prepuštan zaboravu. Mnopi su bivali uvereni da Šantić koga znamo nije onaj pravi i hteli da pronađu novog, tačnije rečeno, SVOE Šantića. Taj novi Šantić govorio je dosta o njima i govorio je stvari koje su oni hteli daa čuju. Koliko je taj Šantić bio pravi, koliko se razlikovao od našeg Šantića, stvari su o koiima se obično ne raspravlja jer istine koja se može tačno reći zapravo nema. Ali ije činjenica da su u tom obimnom delu svi nalazili po nekog svog Šantića, neki put nepravedni prema onom koji nije njihov, ponekad, i to ne tako retko. oduševlieni što su našli svog. Negde na početku svoje pesničke kariiere govoreći o Tinu Ujeviću, mladi Dušan Matić je naisao: »Svako u sebi nosi svoga Uievića«. Kao što svako u sebi nosi svoga Matića, svoga Disa, svoga Zmaja, tako svako u sebi nosi i svoga Aleksu Šantića. Nekad, to je naš savremenik koji nam govori o onome o čemu nam naši savremenici često ništa ne kazuiu. Drugi put to je sentimentalno sećanie na naša prva iskustva sa noeziiom 1 na prva literarna suočavanja sa činjenicom da vreme u nepovrat odlazi. Drugi put on je neko koga smo kad smo bili sasvim mlađi hteli da podražavamo stihom. Nekada Šantić je onaj sa kojim smo, kidajući sa vaspitaniem koie smo dobili i tražeći pravoga sebe, uzaludno pokušali da brekinemo. A on nam se uvek iavliao nov, drukčiji, i svotlom smirenom mudročću i mudrom smirenošću učio nas da pesnik koji je u iednom trenufku umeo da nađe reč koju će svi da čuju i koja će da đoore do mnogih. ostaje večno mlad ma kako se vremena mewjala i sa njima zajedno i zahtevi poeziji. A bilo ie mnogo trenutaka u kojima ie Šantić umeo da nađc pravu reč, kao što je uvek imao i mnogo pravih reči.

Predrag Protić

Vilinska pesma

I prođoh kao pramen dima Ruke mi svetlost obuzima Predeo što iza uma vapi Prebjira sveta zarne kapi Pletilia sefna u snu mi lete Pletivo nežno i noći Kklete

ruku!

Sefnog li lika preko rose

Reč lakša ođ siaia što se

Ko cveće raisko iznad peni Auđele viđen u uspomeni Vletilia prazno u prazno svija

zvuku. Ode i; U san me teški obavija

Gorko mi seme usne tače Samoinog nek me vrt oplače Preko duge se šare sviia Bilika što tragom zvezda klija Oko što budno let ptice prati Zaplaka ponad zle paprati

Gori nađ gorom nebesko gorie Preko ruku mi sahne morie Laka me vatra i mrivog trezni Glava mi klonu prema zvezdi Lahor što frulom prođe setno Doziva utve neprimetno

Pahulio sjaia u visini

Kako da minem gorke čini Rose što kanu u umiliati Pređeo prepun lakih vlati Videh u Lapi mog svemira Prekrasni sjai Kkondira

U svakoi te reči ima

O iavo slična prostorima Otvorenim iznad sveta

Swnce u oku suncokreta Treperi ponađ rodnih lipa Dok nebo na me prah prosipa

TI minuh kao pramen dima Ruke mi svetlost obuz'ma Predeo što iza uma vapi Prebira sveta zarne kapi Pletilja setna u snu mi wvlete Pletivo nežno i noći klete

Smrt u gori

U gori, kao đa sam sred beskraija, Vrzino kolo preda mnom se stvori. Oslonjien o drvo stoletno što gori Mnim: čija li to ruka sve uzgaia?

Nad jezerom videh opnienoga zmaja, Kobne mi reči šumski vrač govori: Umreću kad umre i zmai u gori, Čuvar mog života, jezera i gaja.

Neumitna strela, hiuta bez smera, Pogodi krilatoga zmaja sred iezera, I videh kako se krv po vodi prosu.

Al, namah prhnu iz mrtvoga tela Majušna ptica, koiu stiže strela, Tad padoh i ia, ko stablo u kosmosu!

Sonet kobi

Pramaika zemlja vapi bez kiše, Odasvud zuje vrele spirale.

U umu zli se ognji pale,

Ni smrt mi na smrt ne liči više.

U noći, zveri me pohodiše,

T ruke, što su mi oblik dale. Dok odmotava se večni kalem Modra pijavica krv nam siše!

| | | |

I nevidljivo već posta život! Još svetom korača hulia i skot, Ni to što jeste, više nije!

I tužno cvili liudski nakot, Dok opseda nas memla, kal i plot, I zli demon što nam dušu rije.

9