Народно благостање

(Страна 130

НАРОДНО БЛАГОСТАЊЕ

Бр. 9

skom tržištu samo zbog skupoće kapitala, onda se dolazi do zaključka, da je Francuska u monopolskom po · ložaju prema svojim konkurentima. Francuska ima mo gućnosti da razvije neograničeno svoju nacionalnu proizvodnju, zahvaljujući obilnosti kapitala. Jer ona može da bude na svetskom tržištu jeftinja od njezinih konku renata.

To gledište zastupaju i neki članovi vlade g. Tardjea, a naročito g. Flanden, ministar trgovine. On je

tu tezu razvio u svom govoru u pariskoj Trgovačkoj ко- |

mori 20. januara ove godine, sledećim rečima:

»Lakoća proizvođača, da nađe potrebne kapitale u svako doba predstavlja jedan od elemenata njegovih troškova proizvodnje. Ta flinansiska obnova, koja je sistematski vođena i koja je samo sankcionisana stabilizacijom franka, imala je koristan elekat da da francu skom ekonomskom poletu sigurnost, da može u svako doba naći neograničene kapitale na tržištu. Dok su strane novčanične banke morale u poslednjoj godini da menjaju nekoliko puta svoju eskontnu stopu, Francuska banka mogla je da vodi cele godine politiku upadne stabilnosti. U ovom trenutku njezina kamatna stopa iznosi 3,50% i najjeftinija je u svetu (zajedno sa Švajcarskom i Holandijom).

Naša je zemlja u položaju, da joj zavide susedne države. Ali to ne znači, da se nema ništa novo da uradi u toj oblasti. Proširenje i usavršenje izvoznog kredita iedan je zadatak državne politike, a i velikih ekonomskih grupacija.

Na kratko, u teškoj periodi preorijentacije prema novim uslovima evropske privrede francuska je nacija ekonomski naibolje uravnotežena. Ona je zemlja sa vrlo

jakom poljoprivrednom produkcijom, takođe i industrij- |

skom sa bogatim unutrašnjim tržištem, koje se sve više Širi«. -

Pre četiri godine engleski ataše u Parizu upozorio je svet na silan ekonomski polet francuske narodne privrede posle rata. On je naročito udario glasom na to, da je Francuska jedina zemlja u Evropi, koja ima jače razvijenu industriju a u kojoj ne postoji nezaposlenost radnika. Na tu se činjenica mnogo puta vraćao engleski ministar finansija na prvoj konferenciji u Hagu pre bacujuči Francuskoj, što je uzela za sebe najveći deo komercijalnog dela nemačkih reparacija.

Današnje generacije ne vide u tome ekonomskom poletu Francuske ničeg neobičnog; i druge su se države jače industrijalizirale posle rata pa je to u toliko prirodnije u Francuskoj, koja je pokazala veliku životnu snagu za vreme rata. Za onoga pak, koji ima pred očima fran· cusku ekonomsku strukturu pre rata i literaturu u Vezi s tim, ovaj ekonomski polet predstavlja nešto neobično i neočekivano pa čak na prvi pogled vrlo zagonetno. Potrebno je da se malo zadržimo na tome.

Prvih godina dvadesetog veka objavljena je u Parizu jedna knjiga od anonimnog pisca Lysis-a a pod naslovom »Contre loligarchie financičre«, koja je pravila veliku senzaciju. Nepoznati pisac ukazao je na vrlo veliki trgovačko-industrijski polet Nemačke, Engleske i Amerike poslednje četvrti devetnajestog veka i na stagnaciju u svima industrijskim granama u Francuskoj. U Francuskoj, tvrdio je on, sve se manje dižu fabrike, sve se slabije širi trgovina i sve jače raste broj rentijera. Cela je nacija na putu da postane rentijerom. Od 220 miliardi franaka, koliko je tada bila cenjena vrednost francuske nacionalne imaovine, 90 miliardi bilo je u hartijama od vrednosti od čega su najveći deo bile državne obligacije i to za preko 30 miliardi franaka Francuske, a

isto tako velika količina raznih drugih država. Lysis je učinio banke odgovornim za taj zastoj u industriskotrgovačkom pogledu Francuske. On je naveo vrlo mnogo primera, da banke ubijaju privatnu inicijativu u oblasti trgovine i industrije, a da bacaju ma tržište kapitala obligacije najegzotičnijih država uz ogromnu proviziju za direktore banaka i jedan deo štampe — naravno bez ikakvog rizika za sebe, jer one u tome samo posreduju a papire bacaju u ruke irancuskom štediši.

Knjiga je napravila tako dubok utisak, da su banke morale odmah da odgovore. Zato je angažovan takođe anoniman pisac Testis sa knjigom »Le role des Etablissements de Credit en France«. On je branio banke od optužaba. To je otvorilo vrata diskusiji o ekonomskoj budućnosti Francuske u opšte. Pitanje je sada bilo stavljeno na mnogo širu osnovu. Dok je jedan deo pisaca i sociologa prihvatio tezu, da su banke glavni krivac zastoju, dotle su drugi tražili uzroke toj apstinenci privatne inicijative prema trgovini i industriji u ekonomskim i psihološkim uzrocima i t. d. Na kraju je pobedila teza, da uzrok nije psihološki ni ekonomski, već demoprafski, da on leži u slabom množenju stanovništva Francuske. Za poslednjih 30 godina francusko stanovništvo stajalo je tako reći na istom broju. Daleko bi nas odvelo, kad bismo ulazili u pitanje, kako se objašnjava stagnacija francuskoga stanovništva. Za nas ie glavno kakve je to posledice imalo za razviće trgovine i industrije u Francuskoj. Zastoj u trgovini i industriji dolazio je od zastoja u rađanju francuskog stanovništva.

Kad roditelji imaju četiri deteta i imovinu od 240 hiljada franaka, onda ta suma nije dovoljna ni jednome od njih da žive od rente. Iznos od 60 hiliada franaka taman je dovoljan, da dete može da pokuša da nađe egzistenciju u trgovini i industriji ili u opšte kao poduzetnik. Kad ti roditelii pak imaju svega jedno dete, onda iznos od 240 hiljada franaka daje rentu od najmanje 8 hiljada franaka i to rentu od prvoklasnih sigurnosti. A od toga je čovek mogao da živi pre rata u Francuskoj vrlo lepo. Kad se uz to dete još školuje i pošlje u državnu službu, onda ono može imati prihod od 12—20 hiljada franaka, prema tome kakvu službu bude izabralo i kakvu bude pravilo karijeru — a to je bio kraljevski prihod pre rata. Nigde u svetu nije imaovina bila tako podeljena na veliki broj građana kao što je to bio slučaj sa Francuskom pre rata. Francuska je bila pre rata u pogledu podele imaovine i dohodaka najdemokratskija zemlja u svetu. Kako je pak Francuska bila u isto vreme relativno vrlo bogata, to je celokupna buržoazija francuska, koja je, kao što je poznato, praktikovala sistem što manje dece, bila dovoljno imućna, da svome porodu obezbedi lep život bez ikakvoga rada.

Sve je to u toku decenija stvorilo naročiti rentijerski mentalitet u Francuskoj, a to je pak sistematski ubijalo privatnu inicijativu.

Francuski ideal je bio sigurnost prihoda ma kako on mali bio"). | Naravno da Francuska nije bila bez industrije, ali je ta njena industrija bila tehnički najnazadnija u Evropi. Pamučna industrija u severnim krajevima Fran-

1) „Glavna osobina francuskog duha je umerenost, koja u industrijskom poslu katkad vodi ograničenju proizvodnje. Industrijalac se zadovoljava lako sa volumenom svoje fabrikacije i gleda da se što.pre odmori. Budućnost gleda on kao kraj napora i život bez velikih naprezanja”. G. Martin, Les finances publiques de la France de la fortune privće, Рап5 1925. str. 37.