Право и привреда

potvrdu koja ne odgovara usmenom sporazumu, ne sme ostati pasivna. Ako iz okolnosti ne proizilazi ništa drago, strana koja primi potvrdu navodnog usmenog sporazuma, čiji sadržaj nije u skladu sa sadržajem postignutog sporazuma, mora se, u skladu sa načelom savesnosli i poštenja u prometu, ograditi od takve pismene potvrde. Prema konkretnim okolnostima može se uzeti da je sadržaj pismenog saopštenja istinit, ako primalac ne reaguje. 1 Isto stanovište zastupa i inostrana pravna teorija 3 i pravosudje. 3 Zakon o obligacionim odnosima ne predvidja obavezu pismenog potvrdjivanja usmeno zaključenih ugovora. Ovo, medjutim, ne isključuje primenu opisanih pravila Opštih uzansi kao dobrih poslovnih običaja, saglasno čl. 21. Zakona. Mada Jednoobrazni zakon o zaključivanju ugovora o medjunarodnoj prodaji (čl. 3) i bečka Konvencija (čl. 11) usvajaju princip neformalnosti ugovora, renesansa formalizma, koji karakteriše moderne razvojne tendencije u ovoj oblasti, dobila je svoj najjači izražaj baš u ugovorima u medjunarodnoj prodaji. Naveli smo ranije odredbe par. 1 Opžtih uslova SEV-a. Isto tako i neki opšti uslovi Evropske ekonomske komisije OUN 4 propisuju pismenu formu kao obaveznu za zaključivanje ugovora. Pri telefonskom i teleprinterskom zaključivanju prihvat mora biti potvrđjen preporučenim pismom u roku koji je naznačen u ponudi. I sama bečka Konvencija (čl. 12) predvidja mogućnost da države koje svojim zakonodavstvom propisuju obaveznu pismenu formu za spoljnotrgovinske ugovore, mogu staviti rezervu na čl. 11 Konvencije. Medju državama koje su ratifikovale bečku Konvenciju morate se praviti razlika na one koje su usvojile slobodu forme i one koje su stavile rezervu. Ako obe stranke imaju svoje sedište u državama prve grupe, važiće sloboda forme. U slučaju da jedna strana ima svoje sedište u državi prve grupe, a druga u državi koja je stavila rezervu, ili obe imaju svoje sedište u državama druge grupe, isključena je sloboda forme. Za formu ugovora bidè nadležno pravo zemlje na koje upućuje koliziono pravo zemlje suda. Tedino ako bi ovo koliziono pravo upućivalo na nadležnost prava zemlje koja je ratifikovala bečku Konvenciju bez stavljanja rezerve na čl. 11, važilo bi opet načelo slobode forme. Jednoobrazni zakon (čl. 2) takodje predvidja na njegova pravila uopšte, pa, prema tome, i pravilo o slobodi forme, neće biti primenjivana, ako iz pregóvora, ponude, prihvata, prethodne prakse medju strankama i običajima proizilaze druga pravila. Pravilo o slobodi forme je, prema ovom uniforminola izvoru prava, dispozitivnog karaktera. Iz pregleda rešenja nacionalnih sistema prava, trgovinskih običaja i poslovne prakse proizilazi da se, mada je princip slobode forme načelno gotovo svuda prihvaćen, zahtev za odredjenom formo m ugovora, po pravilu pismenom, javlja bilo ex lege za odredjene vrste ugovora o prodaji, bilo iz trgovinskih običaja ili iz poslovne prakse. S obzirom na sankcije koje proizlaze iz nepoštovanja pismene forme ugovora, razlikujemo ugovore kod kojih je pismena forma uslov za njihovu punovažnost (forma ad solemnitatem) i ugovore u kojima forma ima samo dokaznu funkciju (ad probationem). Forma ad solemnitatem može proiziči bilo ex lege ili iz sporazuma stranaka.

1 Viši privredni sud u Zagrebu, SL- 56/54. 2 Guhl, Obligationsrecht, str. 60. 3 RGZ 103, 405; 14, 282 itđ. 4 Opšti uslovi za prodaju trajnih potrošnih dobara i industnjske robe serijske proizvodnje - lač. 2.1, Opšti uslovi za nabavku inveslicione opreme u izvozu - tač. 2.1, Opšti uslovi za uvoz i izvoz meke rezane gradje - tač. 2.1.

8

Januar / ’92.