РТВ Теорија и пракса

najčešćim žrtvama TV zabava - ženama, starijima, obojenima, strancima, i nižim slojevima građanstva. Video-nasilje, tvrdi Gerbner, рге svega je odgovorno za deljenje lekcija iz društvene moći, ono demonstrira šta ko može kome da radi i da prođe nekažnjeno. ’Televizija kaže da oni koji se nalaze na dnu društvene lestvice ne mogu da prođu nekažnjeno za iste stvari za koje belac, Amerikanac, pripadnik srednje klase, može’ - rekao je. Na prvi pogled Gerbnerovi rezultati izgledaju kao da sadrže uzročno-posledično, kokoška ili jaje, pitanje. Da li televizija utiče na ’teške’ gledaoce da gledaju svet na način na koji to čine ili da li ’teški’ gledaoci dolaze iz siromašnijih, manje obrazovanih segmenata popuiacije koja sagledava svet na taj način od samog početka? Drugim rečima, da li ekran stvara ili jednostavno podgreva neprosvećeno ponašanje svoje najlojalnije publike? Gerbner je, međutim, bio dovoljno pametan da konstruiše metodologiju koja je veoma imuna na takvu kritiku. Njegovi primerci ’teških’ gledalaca pripadaju svim životnim dobima, imaju različite prihode, obrazovanje i etničko poreklo - a svi su pokazali istu, nastalu pod uticajem ekrana, pogrešnu predstavu o spoljnjem svetu.” Predlažem jednu ispravku. Oni koji žive u provincijskim gradovima Amerike, 2 žive u mnogo violentnijim, opasnijim okruženjima. Njihovi pogledi na život i nasilje ne moraju nužno da budu iskrivljeni, kao kod Ijudi koji žive u bezbednim kvartovima. U tom slučaju dolazi do sindroma „video gladijatorskih igara”, jer bogatiji, obezbeđeniji Ijudi se zabavljaju gledajući nasilje među siromašnim građanima. Naravno, u demokratskom društvu članovi siromašnijih klasa takođe mogu da prate ovu vrstu zabave. Prirodno, postoji i sistem feedbacka. Nasilje u širem društvenom okviru je osnova za zabavu i vesti, koja zauzvrat prenaglašava, dramatizuje, i uzvraća ovo

2 „Inner cilies" - gradovi između Njujorka i Los Anđelesa (prim. prev.).

163