Свет

RAZDALJINA IZMEĐU DVA DVORA: NAJDUŽIH 50 METARA U SRPSKOJ POLITICI

Plše: Nenad Stefanovlć

'Svet" ekskluacžvno objciviiuie ncgzgnčmliiviže delove kniige u pripremi Nenadc Stetfgnovića, mitorg prošloaodišniea političkop bestselera "Pokrštavanče aetokrake: Tainč život srpske op@gŽ€Žje". SkupSjajuči arađu sa novo knjčgu, ččji že radni naslov "Tajnč iivot SPS-a" g Stefanovič je došao do nira ggpanjujuežh podataka. U ovom broju Stelanovič piše o usponžma S padovima gradonačelnika Beoarada Čoviča

Takvo je bilo magmatično vreme na početku I stvaranja višepartizma u Srbiji, da buduči I gradonačelnik nije mogao da še odmah odluči I na koju če stranu. Šta ga je navelo, đa li srce I ili pogrešna procena, da se prvo zaputi u Brankovu 24, u gradski odbor SPO-a, vcrovatno ion danas krijc od sebe. Tamo je I poveo pregovore o svom budućem opozicionom angažmanu. Zakazan mu je sastanak sa resornim poverenikom Gradskog odbora Radomirom Uroševićem. I tog | trenutka je Cović imao sreće koja će ga pratiti J sve do danas. U dogovoreno vreme indolentni Urošević, kakva je uostalom bila i cela miting | I stranka, nije se pojavio. Budući prvi čovek I Beograda, tada Ijut, nije se setio poslovice da se jedna vrata zatvaraju, a druga otvaraju. I Tako je SPO izgubio gradonačelnika, a SPS | ga dobio.

olazak predsednika Miloševića u sedište JULa, 25. marta ove godine, na prijem povodom partijske konvencije, označio je kraj skoro petogodišnje međusobne ignorancije a ponekad i otvorenih sukoba srpskih socijalista i komunista. U ovom poglavlju knjige o levici pokušaćemo da se pozabavimo upravo pitanjem zašto je od raspupčenja u leto '9O. do ponovnog bratskog hvata proteklo toliko mnogo vode Moravom. I to uzvodno. Ako se odgovor potraži na levici, on je lakonski; "Takvo je bilo vreme". Recimo, malo je onih koji se sada sećaju da je Latinović, predsednik Republičkog odbora SK PzJ predlagao početkom 1993. da se osnuje RADIKALNA LEVICA, kao neraskiđivi savez srpskih komunista i radikala. Obrazloženje je bilo da su im sa Sešeljem socijalni programi istovetni a nacionalni bliski: da li baš Drina ide oko Knina ih Morava oko Marijin-dvorova bilo je pitanje nijansi. Međutim, mi ćemo pokušati da lakonski ahbi: "takvo je bilo vreme", razlučimo u jednoj pohtičkoj biografiji za koju nam se čini da najbolje karakteriše ovdašnji tunel sa nagibom na levu stranu, u kojera s e lemaju crno-beli cmci. Reč je o plejmejkeru u obrenovićevskom dvoru, Nebojši Coviću. Takvo je bilo magmatično vreme na početku stvaranja višepartizma u Srbiji, da budući gradonačelnik nije mogao da se odmah odluči na koju će stranu. Sta ga je navelo, da li srce ili pogrešna procena, da se prvo zaputi u Brankovu 24, u gradski odbor SPO-a, verovatno i on danas krije od sebe. Tamo je poveo pregovore o svom budućem opozicionom angažmanu. Zakazan mu je sastanak sa resomim poverenikom Gradskog odbora Radomirom Uroševićem. I tog trenutka je Cović imao sreće koja će ga pratiti sve do danas. U dogovoreno Vreme indolentni Urošević, kakva je uostalom bila i cela miting-stranka, nije se pojavio. Budući prvi čovek Beograda, tada Ijut, nije se setio poslovice da se jedna vrata zatvaraju, a druga otvaraju. Tako je SPO izgubio gradonačelnika, a SPS ga dobio. Izbor na levici je bio skučen. Realno su postojah samo socijahsti. SKPzJ organizovao se i delovao skoro isključivo kao vojna partija, (Osnovan u Domu garde u Topčideru) u kojoj glas profesorke Marković nije imao ni deo kasnije težine. Partija kratko podšišanih iz ilegale je prešla na marginu. SPS u to vreme nije održavao gotovo nikakve odnose sa komunistima, čak su u -svojim redovima pronalazili zalutale članove "kojima je mesto u jednoj dragoj partiji levice". Zbog ovog potčinjavajućeg položaja kada

budu došla nova vremena, Cičak će reči: "Konačno više ne moramo da savijamo glavu pred socijalistima". Covićeva karijera se kretala kometski. Drčan, ambiciozan, dugačkog jezika, steper na tankom ledu, preskače pionirske marame i štafete. Za dve godine postaje prcdsednik beogradske organizacije. Vrh partije je bio oduševljen kako on vešto reklamira jedan prost proizvod svoje fabrike, kao što su kante za mast i bitumen. i pomislili su da to on isto može da učini i sa njihovim partijskim proizvodom. Začudo, pokazalo se da su pogodili. Građanstvu se smešala kampanja za limenku i za socijaliste, pa se došlo do slogana: "Svi smo mi pomalo izašli iz limenke". Zatekao sam ga u ogoljenim prostorijama Gradskog komiteta na Studentskom trgu, na čijim su ispoliranim stolovima izgulili laktove odela, već, generacije mladih političara koji su stajali u vratima tih komunističkih propileja. Bilo mu je očito tesno. Hteo je uspeh i hteo ga je odmah. Izdejstvovao je da ga Gradski komitet (njegov forum) predloži za čelnika srpske vlade. Na sastanku kod predsednika predlog je izazvao gnušanje. Do tada niko nije igrao tako otvorenim kartama. Uvek se gledalo da te neko dmgi predloži, da ti kao kandidat ostaneš u senci čednosti. Ovo je imalo i jednu posve dobm osobinu da se kandidat mogao povući bez osećaja ličnog poraza, ako propadne. Čović je zaigrao va bang. Pro-

pao je. Dodelili su mu utešno mesto. Predsednika gradske vlade, što je smatrano teglecom funkcijom, šefom gradskih komunalaca. Cović je plesao po tankom leđu ispod punog meseca. Napravio je impozantnu zbirku neprijatelja. Na sastancima, ponedeljkom u 10 kod predsednika, on je najglasniji. Na meti su mu

generalni sekretar partije Minić i predsednik vlade Sainović. "Predsedniče, oni Vas lažu", bila je njegova uvodna replika, posle koje je sledilo navođenje brižljivo skupljanih podataka.

Pod tanak led je potonuo kada je obišao pretučenog vođu opozicije u bolnici. Pun mesec se spustio na njegovu usijanu glavu. Te noći kada je obišao Vuka Draškovića u Neurohirurškoj Minici, besnela je oluja. Stabla su vađena iz korena. Granje i poplava su prekrile beogradske ulice. Odleteli sp mnogi crepovi. Stao je prevoz.

Sutradan ujutru ga je pozvao predsednik. "Čoviću, da li si pokupio granje sa ulica", pitao ga je. Morao je da zasuče rukave. Od velike politike nije bilo niš-

ta. Spušten je u stolicu šefa komunalaca. Jednoga dana dobija poziv da dođe na Andrićev venac. Uručuje mu se zadatak da na sednici Gradskog komiteta smeni gradonačelnicu. U dotadašnjoj partijskoj praksi rutinski zadatak. On othuknjuje i ne protiv Teči. Saziva sednicu svog fomma, ali ne drži uvodno izlaganje u kojem bi dao smemice članovima kako da glasaju. Praksa je bila da predsednik foruma očita omiliju iz koje delegati spoznaju šta je meta, i onda u nju zabodu svoje strelice. On izbegava da to učini. Osetio je đa je to prljav posao, posle koga bi izgubio svako poštovanje u javnosti i članstvu. On odbija da izvrši zadatak. U isto vreme naređuje obezbeđenju zgrade na Studentskom trgu da se zabrani svaki izlazak članova Komiteta. Svi hodnici su snimani kamerama i sve prostorije zvučno kontrolisane. Predsednik indignirano zove, nije mu jasno šta se događa. "Šta se sa tim malim zaj eb a vate ". Punih dvanaest sati traje zasedanje. Jedan član Komiteta dobija infarkt. Hitna pomoč ga odvodi u Ugrentni centar. Zivot mu visi o koncu. (Kada mnogo kasnije bude rehabilitovan, Cović će tog svog vemog proglasiti za zamenika, što samo govori da u politici i infarkt može biti i te kako koristan samo ako se dogodi u pravo vreme.) U trenutku najvećeg iznurivanja, Čović izlazi sa sednice, Niko se ne javlja, ništa ne objašnjava. Kod kuće ga već čeka

Svet 92.05.1995.

10