Свет

mom zalitevu je borabardovau civilui aerodrom Varaždin." Shvatio je da je to krivično' delo ratnog zločina, pa Je na prvom glavnom pretresu, 9. juna 1992, rekao: "Na zahtev Vlade Trifunovića' je bombardovan ciiilni aerodrom Varaždin." "I šta se dešava", nastavlja advokat Branko Stanić. "Varaždinski okružni sud, neću ja da kažem da je samo zbog toga, ali je to vrlo znaćajnu ulogu odigralo, pokreće postupak protiv \ iade Trifunovića i navodi da su sukobi inicirani njegovira zahtevom da se bombarduju i raketiraju civilni objekti, među njima i civilni аегоdrom u Varaždinu, zbog ćega ga osuđuju u Hrvatskoj na 15 godina zafvora. Zivota Avramović je veoma, veoma zaslužan za takav ishod postupka u Varaždinu." "Kod Avramovića iraate", priča Branko Stanić, "neverovatnu izmenu iskaza gde on kaže, najpre, da je bilo naređeno da se svi objekti brane, i to je važilo stalno. Posle je rekao: Aiada je samoinicijativno poćeo da napušta pojedine objekte, јег je ostao bez vojske i nije ih mogao braniti, a manje su važni’. Da bi posle toga rekao da se ne seća, i na kraju je rekao i to da je Viada imao njegovo odobrenje, a sada njega, Vladu, tuže i sude, da on nije koristio neki princip elasticnosti, nije okrupnio te svoje takozvane snage. Kada sam upozorio sudsko veće da je sud dužan da upozori gospodina Zivotu AvTamovića na sve ove razlike, a to je samo deo njih, sud je opomenuo mene i opomenu je predscdnik veća uneo u zapisnik: ’Opominje se branilac Stanić da ne vređa svedoka’. A onda se polako okrenuo veću petorice i konstafovao da svedok Avramović u foku njegova ćetiri iskaza pred sudom nije se razlićito izjašnjavao". U slučaju Vlade Trifunovića istina je sahranjena, tvrdi Branko Stanić i objašnjava zašto: "Trebalo je da se sakrije da je Peta vojna oblast i Prva vojna obfast, u međurećju Save i Drave, pala za dva dana. Sve što su one imale, to je oduzeto. Рге toga, preoteto je sve što je prevoženo iz Slavonije, kao i ono što je ostalo u Varaždinu. Sve je to moralo ići u deobni bilans. Ono Sto je general Trifunović onesposobio, da bi jx>sle iz Varaždina izvukao svojih 300 Ijudi, ne predstavlja ni 10 posto onoga što je preostalo ргоtivnoj strani." Branko Stanić smatra i da je, ”po rezonima naših nacionalnih patriota" Vlado Trifunović trebalo da dozvoli da mu svih 300 mladih vojnika izginu da bi se "dokazalo i uprlo prstom na hrvatski narod, kao fašistićki, genocidni, koji je, eto, pobio naših tristo vojnika". "Po rezonima naših nacionalpatriota", ocenjuje ovaj beogradski advokat, "tamo gde su grobovi Srba, tamo su granice buduće Srbije. To bi bio i Kajmakćalan, i Mala Azija bi bila, ali bi bio i Varaždin, јег je tamo trebalo da bude 300 Ijudi sahranjeno. Vidite, jedan od njih, general Cokić, koji sugeriše Vladi Trifunoviću da izvrši samoubistvo, kaže januara ove godine TEkspres politici’: Т)а ne pade helikopter kojima sam se vozio, ja bih otkazao poslušnost vrhovnoj komandi. Napravio bih kroz livanjsko polje koridor, izbio bih tamo put Splita i dalje od Karlobaga, i to nam je jedina i zadnja sansa da imamo srpsko more, srpski Split, srpski Hvar, srpski Brać, srpsko sve’. To je

Sušfina ovakvog naopakog shvafanja". Advokat Milan Stanić, tragajući za motivima koji su, možda, rukovodili sudije Vrovnog vojnog suda da osude Vladu Trdunovića, sem evidentnog pritiska koji je postojao na njih da treba doneti takvu presudu, kazuje sledeće: "Vojni tužilac je na javnoj sednici apelovao na sud da se vojni poraz u Varaždmu, koji je doživeo Trifunović, ne pretvori u poraz vojnog pravosuđa. Znaći, da se taj vojni poraz mora po svaku cenu sankcionisati. Ja prvi put ćujem za tako ncšto da se vojni poraz mora sankcionisati krhićnom odgovornošću. Јег, onda ne bi bilo poraženih uopšfe, ako bi to bilo krivićno delo kad je neko poražen. Zaista je postojao vojni poraz, ali ne vojni poraz Vlade Trifunovića, nego vojni poraz Jugoslovenske narodne armije, koja je lutala između ratnili ciljeva kojc je trebalo da ostvari u tom perio • du dok se vodio raf u Hrvatskoj. 1 Koji su ciljevi sve pred JNA postavljeni, najbolje svedoči i sam general Veljko Kadijević, nastavlja Milan Stanić. A i u toku sudskog postupka nepobitno je utvrđeno da su se, gotovo paralelno, provlačila dva ratna cilja, Oi dve uloge, kako oni kažu, Jugoslovenske narodne annije u Hrvatskoj. Jedna je bila ona po kojoj JNA treba da predstavlja snage razdvajanja između zaraćenih Srba u Hrvatskoj i hrvatske vlasti. Druga uloga, osnovna prema Usta\ai i zakonu u to vreme, jeste čuvanje granica SFRi. I treća uloga, koju nam je otkrio Kadijević na glavnom pretresu, bila je da se JNA povuče na granice neke buduće Jugoslavije, koja bi bila na granicama koje zaposedaju narodi koji žele da ostanu u Jugoslaviji. Nije teško pogoditi koje su to granice. Međutim, prema daljem kazivanju Milana Stanića, ti ciljevi su sukcesivno saopštavani, ili čak nisu ni saopštavani potčinjenim starešinama. Jedan od tih ciljeva, koji je bio i legalan i legitiman u tom vremenu, s obzirom da je ustavna uloga JNA bila jasno defmisana, jeste bio taj da se zaposednu ponovo granice nekadašnje Jugoslavije, to jest slovenačko-austrijska granica. "I sa takvim ciljem je", ističe Milan Stanić, "Vlado Trifunović upoznaf 30. jula 1991. godine na Slunju. Zbog toga mu je i izdato naređenje da po saku cenu ćuva sve objekte sa onim malobrojnim Ijudstvom, јег je trebalo da se varaždinski korpus popuni eksteritorijalno sa oko 35.000 Ijudi koji su trebali da dođu iz Srbije iz pravca istoćne Slavonije, da podignu tu silnu tehniku koja je tamo bUa, naoružanje, municiju, i sa tim dalje krenu ka slovenaćkoaustrijskoj griuiici, izbiju na nju i na taj naćin saćuvaju infegritet bivše Jugoslavije. Ali to Ijudstvo je stalo kod Vukovara. General Trifunović je, ponavljam, tu naredbu da se ne povlaci iz Varaždina dobio 30. jula, nakon što je 18. jula dr Branko Kostić rekao da se vojska povlaći iz Slovenije’, јег je bUa doneta fakva naredba. Znaći, tog 30. jula 1991. oćigledno neko u vojnim krugovima nije želeo da postupi tako". U toku avgusta meseca 1991, kako iznosi dalje Milan Staoić, "jednostavno i neobjašnjivo dolazi do promene tih ratnih cUjeva, i sada se pojavljnje novi cUj, a to je da treba vojska da stane Ui zauzme granice neke buduće nove Jugoslavije, u kojoj bi ostah oni narodi koji žele da žive u foj Jugoslaviji". "To samim tim znaći" - nastavlja Milan Stanić - "da za varaždinski korpus nema mesta u

takviiii planovima. Оп jc postao, jednostavno, suvišan. Naime, bio je faino blokiran, 200 kilometara u dubinu od te granice, odnosno ciljeva koji su isplivali na površinu u foku avgusta ’PI. Nije biio više u igri onih 35.000 Ijudi koji su trebali da dođu i eksferijalno popune varaždinski korpus, podignu naoružanje. Sa tim naoružanjcm mogli su da odu kuda hoće i da, s u krajnjoj liniji, izvuku Trifunovića na te granice, neke nove buduće Jugoslavije, ako je već ргорао onaj prvi plan. Sam Adžić kaže da je kod izmene tih planova vojni vrh učinio sve šfoje mogao, a nije mogao ništa da učini. Znači da nije bilo mogućnosti ui za kakvu pomoć Trifunoviću". Koja je, onda, svrha ovog suđenja i zašto je potrebno da se Vlado Trifunović proglasi kao larivac, ponavlja svoje pitanje Milan Slanič i zaključuje da je trebalo naći krivca za poraz JNA, koji je usledio isključivo zbog nejasnili ciljeva vojnog vrha u to vreme, ili, čak, i polltike.. ■ "Simptomatično je" - smatra advokat Milan Stanić - "da u toku jeseni fe 1991. isfovremeno i Stipe Mesić navodi, kuka i zahfeva od Zapada intervenciju zbog toga što se vojska stavila van kontrole, i da je isključivo pod uticajem polupredsedništva i Miloševića. l itovTcmeno, Milošević, kada mu se prigovara da se vojska stavila na jednu strann, to negira rečima da Srbija raje u ratu, nego da je to rat srpskog stanovništva i JNA na jednoj strani i lu-vatskih vlasti na drugoj strani. To znači da je оп na posredan način u to vreme potvrdSo ono što je rekao Mesić da je JNA bila van kontrole, jer ako nije ni pod čijom kontrolom, onda je van kontrole. Da li je takva JNA u to vreme mogla da ima svoje samostalne političke ciljeve, ih je zastupala nečije druge političke ciljeve, to je na vojnom vrhu iz tog vremena da odgovori. A presuda generalu \iadi Trifunoviću sigurno neće pHimoći u tome. lako je, kako sam kazao, tužilac apelovao na sud da to zbog istorije treba sud tako da postupi, da se пе bi dozvolilo da se kasnije ponove takve greške, u kojima može jedan komandanf da preda jedinicu, nego treba izginuti. Znači, treba ovom narodu ponuditi mitologiju, umesto razuma". I Stipe Sikavica, penzionisani pukovnik i pubhcista, školski drug Vlade Trifunovića iz Vojne akademije kopnene vojske oružanih snaga bivše SFRJ, svedoči da je osuđenog generala i te kako pogochlo "zamešateljstvo" u odnosu na ratne ciljeve. "Današnja scenografija i dramatika lova na Ijude po Srbiji" kazuje Stipe Sikavica - "u mnogim elementima podseća па jesen kada se mnogi ovdašnji rnladi svet opirao mobilizaciji, tražeći da mu se sasvim decidno i glasno kaže ko ga vodi, kuda ga vodi, za koje to granice i za koje to ratne ciljeve treba da se tuče i glavu da gubi. Sve negde do čuvene Milosevićeve haške lekcije svetskira moćnicima, kako je fo u ргораgandnom horu klicala i ТЧагоЈпа armija’ početkom novembra te rafne Nl. ratni je angažman ondašnje jugo-vojske sakrivan iza fraze koja je palila kod neobaveštenog sveta; sprečavanje međunacionalnih sukoba". Evo, kako to bivši ministar odbrane Veljko Kadijević objašnjava u knjizi "Moje viđenje raspada": "Cilj JNA u prvoj fazi oružanih sukoba u Hrvafskoj bio je zaštiti srpski narod u Hrvatskoj od napada lirvatskih oružanili formacija i omogućiti mu da konsoliduje vojničko samoorganizovanje

za odbranu, i Lstovremcno pripremiti JNA za rat sa Hrvafskom kada ga ofpoćnc protiv JNA. Zadatak izvrsiti u okviru sprećavanja nacionalnUi sukoba". Evo još jedne rečenice iz istog izvora, takode, kako komentariše Sikavica, vrlo ilustrativne i vrlo indikalivne: "Stab vrhovne komande je moгао imafi i imao je dvojnu komunikaciju u Predsedništvu SFRJ. Dio prijedloga smo iznosUi pred cijclim Predsjedništvom, a dio samo pred onim njegovim ćlanovima koji su radUi za Jugoslaviju." A znamo, kako veli Sikavica, šta su i kako su radih Borisav Jović i kompanija. "Da li je Vlado Trifunović" nastavlja Stipe Sikavica - "mogao znafi šfa se krije iza deklarativnog cilja ’sprećavanja međunacionalnih sukoba’? Da su vojnopohtićki vrh i JNA stvarno sprećavali mcđunacionalne sukobe u zaćecima, da su udarali p>o prstima onoga ko prekrši ustanovljena prav-Ua ponašanja, ne stavljajući se ni na jednu stranu, da su se, dak!e,poneli odgovorno i pošteno, usuđujem se ustvrditi, verovatno bismo izbegh tragediju iz koje još dugo ne mislim da ćenrt) se iskobeljati. Za fako prljave igге Vlado Trifunović je tek mogao saznati tokom sudskog procesa. On je u onoj haofičnoj i krajnje opasnoj situaciji uradio ono što je bio kadar da učini komandant visokih strućrah i moralruli kvahteta. Nije dopusio da njegovi mladi vojnici besmisleno izginu, a poštedeo je i Varadžin i Varaždince od fakođe besmislenog razaranja i übijanja. Da su tako postupih i ostali komandanti korpusa, možda nesreća, kojom su zapljusnuti ovi prostori, ne bi imala tolike razmere". "Razume se”, smatra Stipe Sikavica, "da takav ćastan Trifunović nije se uklapao u šemu ’paranoidne pomame’, i u zvanićnoj verziji ondašnje vlasti i nacionalistićke nomenklature postao je paradigma dezertera i nacionalnog izdajništva". "Njemu kao antipod" - nastavlja Sikavica - "pojavio se ргоtotip srpskog komandanta ćije se junaštvo, opef prema ekstremnom nacionalisfićkom kalupu, meri zamahom Obihćeve sablje, a operativno strateška veština domašajima najpoznatijih srpskih vojskovođa. Nažalost, Srbija se neće, a nifi se može ponositi komandantima koji su na suprotnom polu od profila kakav je bio Vladimir Trifunović, јег je njihovo najveće junaštvo pomor civUnog stanovništva, a njihovi najveći operativno-strategijski poduhvati razaranje gradova i drugih fekovina civUizacije artUjerijskun i raketnira plotunima sa bezbedne disfance. A sve to, opet, nažalost, u ime fobožnjih nacionalnUi interesa. Sfepanović, Mišić, Putnik i Bojović izućavani su i izućavaju se na svim svefskim vojnim akademijama. A komandanti koji su danas stali pod kopiju šapki fUi velikih i ćasnih Ijudi i vojskovođa, izućavaće se, zasad, jedino pred međunarodnim tribunalom u Hagu. Umesto da je za katedrom strategije na generalštabnoj akademiji, odnosno na visokoj škoh nacionalne odbrane, ih bar na jednom od ćclnUi mesta u Generalštabu Vojske Jugoslavije, VJadimir Trifunović trune u zatvoru." Slučaj generala Vlade Trifunovića jedan je od najvećih pravnih skandala, smatra profesor đr Vojin Dimitrijević. "Na delu je obraćun" - dijagnoza je dr Dimitrijevića - "sa simbohćkim žrtvama, koje vodi jedno vrlo opasno udruženje, jedna

vrlo opasna konspiracija, a to je konspiracija nekompetentnih i nesposobnih. Postoji jedna izreka; ’Reci čoveku da je nesposoban, pa ćeš videti zašta je sve sposoban’. Nesposobni imaju veliku sposobnost organizovanja, dogovaranja, usklađivanja njihovili akcija, naroćifo kad njihovu nesposobnost treba nekako da prikriju. Nesposobnosf u odnosu na ono zašfa su, navodno, bili когпpetentni. Rec je o jednorn, a taj utisak svi imaju, krajnje nevojničkom, nekompefentnom, dezorganizovanom vođeriju tih vojnih operacija u to vreme. Bez obzira slažemo li se mi sa fim ciljevima, Ш se ne slažemo, činjenica je, kako sam čuo i od kompefentnih Ijudi za vojnu nauku, da je to rađeno na nedopusfivo nizak i neprofesionalan način”. "Kada se ta grupa na vojnom vrhu u to vreme osaraostalila" □astavlja dr Dimitrijević - "jer, sećate se, u jednom frenutku je bio stvoren štab vrhovne komande, institucija koja ne postoji u Ustavu, da bi se, пе zaboravimo, ogradili i od tadašnjeg Savcznog izvršnog veća - pocela je da mašta o svojim podvizima protiv celog sv'eta i protiv, što je vrlo važno, raspoloženja naroda na terenu. Kada je sve fo doživelo poraz, onda se taj poraz пекако mora opravdati, prikriti. I tu stvar počinje da liči, kako je to već Nebojša Popov zapazio, na Drajfusov proces: па traženje nekogizvukovića, ili grupe izvukovića, na koje bi se moglo, kao па neki gromobran, svaliti sva krivka koja se ne sastoji u klasičnoj krivici zle namere, nego u mnogo opasnijoj krivici totalne nesposobnostL Međutim, sada fa grupa organizovanih šeprtlja počinje da sc oslanja па neke stvari, i to je za mene mnogo opasnije, kojc joj idu u prilog i koje odranijc postoje, Ш im je pružila propaganda i nacionalni mitomani, infelektualci, mačkovkamenovci, falsifikatori istorije". Komentarišući postupak pred • Vojnim sudom, gde sudije i tužioci ne smatraju da treba da budu učtivi i nepristrasni, dr Vojin Dimilrijević ističe da je to nasleđena stara doktrina obračuna s klasnim neprija- • teljem, koja se provlačila kroz ideologiju JNA sve vreme, i protiv koje su se neki Ijudi tamo bonli, ali je to, ipak, bilo predominantno. Pošto u obračunu sa neprijateljem grupe nema moralnih skrupula, ni u ratu sa takvim protivnikom, humanitamo pravo pađa u vođu, "i sva naša briga što je general Trifunović osuđen zato što nije hfeo da krši hmnanitarno pravo, odnosno pravila ratovanja, bombardujući civilne ciljeve, za njih je, jednosfavno, nerazumljivo, јег su oni odgajani na toj tradiciji brutalnog obračuna s neprijateljem". Otiida je i pravosuđe oružje u obračunu klase, odnosno vlasti s neprijateljima, što ne treba, čak, ni licememo prikrivati. Dr Vojin Dimitrijević odgovara i na pitanje zašto nema našega Žole, koji bi, kao francuski Zola u Drajfusovoj aferi, pokrenuo javno mnjenje svojim umetničkim, književnim autoritetom. Jednostavno ga nema, po rečima ovog profesora, јег su naše zole i servirale ovu vrstu argumentacije. Oni su autori granica na koje je. Kadijević kasnije hteo da izbije. To su one najveće granice. Nije to bilo iskreno razdvajanje nacija, nego su to maksimalni zahtevi jednih i drugih. Oni su inicijatori ove nekrofihje, koja cveta kod nas, koja se samo može izjednačiti sa onim govikom Fram kovog generala: "Zivela smrt", zaključuje dr Vojin Dunitrijević.

20

\ : КO IE POSTUPIO PRAVILNO: MAIOR TEPIĆ ILI GENERAL TRIFUNOUIĆ?

IMA LIGENERALO KO DA PiŠE?

4.08.1995. Svet