СРЂ

— 341 —

Plamen se zahukta kroz penger i rtolivati ga po bradi i odijelu. Mujaga poče goriti. Panto mu pritrča, da trne golijem rukama. A planien dohvati i nega. Obojica se čvrsto pribiše, jedan uz drugoga, u jedan kut, gdje im se još činilo najsigurnije. Ali vatra odozdo, iz sobe, poče da ih prži po nogama. Paklena vrućina obuze ih još jače nego prije, te počeše sve odijelo bacati sa sebe . . . Sa avlije se začu grohotan smijeh. Začu ga i Mujaga, pored sve huke plamena. On već nije mogao da rekne riječi, jer mu dim ubio glas i počeo sve snažnije da ga davi, steže. Samo mu oči pakosno blijesnuše još jednom, zadni put. Ujedanput se, ispod noga im, stropošta pod. Prasnuše grede, zapucaše daske i obojica, s treskom, padoše u plamen. I samo što se začu jedan strašan, vajada Pantin, krik i jedan silniji tresak, i kao da se sve poče smirivati. Plamen je, đoduše, još igrao kroz ziđove i iznad hih, ali nije bio onako silan kao prije. Samo poče razbacivati još više varnica i one su letjele visoko, širile se i iščezavale u noći. Gusti dim povijao se iznad nih, pod samijem nebom, kao oblak kakav, i toplotom svojom zagrijavao gotovo čitav vazđuh . . . A oni na avliji stajali su zadovojni, i, osmjehujući se, gledali su jedan u drugoga . . . E p i g r a m prijatelju koji se navadio da se oženi u Dubrovniku. Bogu hvala! ženiš se u gradu, Gdje je Dragić omastio bradu. Samo da te počovječi žena Dubrovkina skladna i učena!

Ž.