СРЂ

— 888 —

što sc đanu sagracli. Običaj jc bio rasprostrt skoro po cijcloj zcm|i pa, kao što sc iz gornc pjcsinc vidi, nijc ni našijcm starijcm ncpoznat bio. Ne ću da kaženi da ga jc kral Vukašin morao lično vršiti onako, kao što pjesma kaže, ali vjerujcm da su ga on i negov narod u to vrijeme mnogo boje poznavali i u suštinu negovu vjerovali nego mi danas. U ostalom to nije ništa čuđnovato, jcr su tada i mnogo docnije vjerovali, pa i sam običaj vršili i mnogi evropski narodi. 0 tome imamo nebrojeno primjcra, prikupjenijeh i utvrdenijeh raznijem dokazima. Kad prije 35 godina jedna ćuprija na Temzi u Londonu prepuče, bjehu prinuđeni da joj jedan stub raskopaju i ponovo ozidaju. Tom prilikom naiđoše u blizini temeja, u dubini na 15 stopa pod koritom Temze, na kosti od govedi, ovaca i \udi (Liebrecht, Zur Volkskunde 285). Kako je ćuprija po postanku iz drugc polovine 18 vijeka, to se ne može uzeti da su životine i l,udi mogli biti živi zakopani. Biće po svoj prilici da su majstori, koji su je gradili, vjcfovali u starinski običaj, pa su mjesto živijeh Judi i životina uzeli nihove kosti te ih u blizini teme^a zakopali. Jedno predane u nemačkom narodu tvrdi da je u zidu zamka Rajhenfelda, u Krainskoj, uzidano živo dijete. Jedan kamen u zidu, koji je malo više od ostalijeh ispao na pol,e, označava i danas mjesto, gdje je dijete uzidano. Narod vjeruje da bi se zid odma srušio, čim bi se kamen iščupao. (Grimm Deutsche Mytologie 1096). Kad su se^aci u istočnoj Pomeranskoj 14вЗ god. htjeli da poprave razrušen nasip pored Nolata, istočnog kraka Vislinog, i da se u buduće sačuvaju od poplave, bješe im od jednog nepoznatog lica savjetovano da živa čovjeka u nasip zatrpaju. Oni to poslušaju, opiju jednog prosjaka i pretrpaju ga гепфт. Jedna tirinška priča tvrdi da je i pri zidanu grada Libenštajna bilo nužno da se u negove zidove uzida živo dijete. Slično predane postoji i kod Danaca. Gradski zidovi Kopenhagena padahu neprestano za vrijeme zidaiia. Na posjetku se majstori ođlučiše da stanu tome na put. Uzeše jednu malu djevojčicu, metnuše je za astal i dadoše joj sigračaka. Dok se dijete zabavlalo, clotle majstori ulučiše priliku te digoše svod iznad lie, pa uza svirku muzike zatvoriše zid i sa strane. Od toga časa postaše ziđovi stalni i nepomični. Jedna talijanska legenđa tvrdi da je ćupriju na Arti zidalo hij,adu majstora. Sto daiiu ozidahu to noću padaše. Najposlije se ču gias sa neba koji reče: ako ne uziđate u iiu živa čovjcka,