СРЂ

— 389 -

iic ćc sc održati, ali nc niuđraca niti stranca vcć zidarcvu žcnu. Kad žcna sutra dan dodc zidarima, rcčc joj majstor da niu jc prsten u temel pao, za to jc moli da mu ga izvadi. Ona siitc a majstori je za časak zatrpašc (Grinun, 1096). Da spomcncm još jedno interesno prcdane. Na Jermenskoj visočini postoji mjesto Suram sa jednijem prastarijem zamkom, a ovaj na jugozapadnoj strani ima zid, koji se nad jednu provaliju nadnosi. U početku bješe, kako prcdane tvrdi, nemogućc ovaj zid podići. Što sc dai'ui zidašc, to noću padaše. Na posjetku sc majstori dosjetise da će tu biti neka čarobna ruka umijcšana. Jedan persijski svešt-enik, koga o t.ome za savjet upitaše, odgovori da će sc zidovi tek ouda održati, ako se sin jcdinac kakve udovice u temel, uzida. Dječka nadoše i uzidaše i zid bješe dovršen. Od toga doba, priča narod, površina zida uvijek je mokra od suza, nesrećne i ucvijelene majke. (Andree Etlm. Vergl. u. Paral. 20). Bez obzira na to, što se ovo predane slaže u osnovnoj ideji sa svima ostalijem po Evropi, pa kao što će se vidjeti i sa onima na drugijem kontinentima, ima ono sa našijem narodnijem predanem 0 zidaiiu Skadra sličnosti i po spo^ašiioj formi. Го našern predaiiu oduzima se jedincu sinu majka i zida u Skadar, a po Đurdijanskom oduzima se samoliranoj majci jedinac i uziđuje u zamak. U oba slučaja ostaje iza žrtve po jedno lice, koje izaziva sažajciie skoro onoliko koliko i sama žrtva: kod nas nejaki Jovo a lcod Durdijanaca samohrana udovica. Naš liarod priča da i danas teče neka mokrina iz onijeh prozora, gdje su clojke Jovine majke bile izmojenc, a Đurdijanci tvrde da je i danas mokar zid liihovog zamka od majčinijeh suza, na onom mjestu, gdje joj je jedinac uzidan. j\Ii znamo još da nam je Skađar obarala vila, a Đurđijanci u rušeiiu liihovog zamka naziru neku čarobnu ruku, koja na kraju krajeva ima istu moć kao 1 vila. Vrlo je teško, kod ovakvijeh sličnost-i, promisliti da j.e običaj uzidivana živijeh ludi mogao kod arijskijeh naroda postati poslije liihovog razilaska, koji se bez suimie na nekoliko stotina godina prije Ilrista niorao desiti. Sam pak običaj, onakav, kakvog nam pružaju predaiia, rasturena po cijeloj Evropi, dokazuje da su ga arijski narodi mogli imati za doba, kada su kulturno stajali znatno niže nego danas. Medu tijem ne samo on, nego još i nmogi drugi običaji, koji se kod nas Evropjana samo iz predana poznaju, postoje i danas kod polukulturnijeh naroda Azije, Afrike, Anierikc i Australije, i izvode se isto onako, kao što predaiie kod nas priča. Tako u