СРЂ

— 762 —

Dubrovački Vlastelin u službi francuskog kralja Frana I. (1535) Zanimljiva bi se studija mogla napisati o dubrovačkijem diplomatima u službi stranijeh dvorova. Koliko je grag'jana ovoga mikrokozmičnoga grada bilo saradnika u diplomatskijem radnjama svjetskijeh sila! Od onoga Marka Lukarića (Luccari) koji je kao poslanik srpskoga kralja Milutina potpisao 27. marta 1308. ugovor sa Karlom Valois o uspostavljenju latinskoga carstva u Carigradu i o zajedničkoj radnji proti Caru Androniku, do Miha Božovića, pruskog otpravnika poslova u Carigradu u prvom deceniju sad minuloga vijeka, cije su depeše znatno poslužile Zinkeisenu ') da ispriča dogagjaje u Carigradu za Napoleonovog vremena, Dubrovnik je sjem sinova koji su živote davali za njegovu skupocjenu nezavisnost, dao gotovo u svakome vijeku Jevropi diplomata i državnika dostojnijeh da se otmu zaboravu. Lukarić u XIV., Serafln Gućetić (Gozze), o kome će bit u ovom članku govora, u XVI., pa Sebastijan Menčetić (Menze), koji je blagovremeno obraćao pažnju mletačke republike na turske osnove protiv Cipra, pa Jakov Bunić (Bona) agenat medicejskoga pape Lava X. i posrednik izmegju Turske i Venecije, pak u XVII. vijeku Stijepo Gradić (Gradi) savjetnik papa Klementa X. i Inokentija XI. Najzad Rugjer Bošković poslanik Lukeške Repubhke kod Austrijskog Cesarskog Doma. Pomenusmo ove svijetle pojave kako nam ih sada pod perom uspomena kazuje. Appendini spominje ovijeli Dubrovčana više. A da se pretraže jevropski arhivi, iskrsli bi bez sumnje još nmogi naši sugragjani da svjedoče neprekidnu državničku tradiciju ovoga grada. Iskrsli bi kao kontrast i prijekor današnjemu Dubrovniku koji se danas raspada u opštoj

1) [Ј svojoj Geschiehte des Osmanischen Reiches. Božnvićeve sn flepeše iscr|,eue u VII. knjizi izdauja god. 1863.