СРЂ

— 801 —

dvoje troćele — i tajanstvene lanterne — i suzni talas po svima hokovirna. Mrtvacki sanduk! Kovceg djevice — s desna i s lijeva, svijeće. Nad nim, crni baldahin: nebesa. — Ali je crkva pusta. Nigdje niko! >Ш I samo ja sam nazočan, i dršćem —■ sam na tihome opijelu. (Šan Rišfen) s franeuskog Đivo. * Jedan stih u Gorskom Vijencu. Stih 21 u Gorskom Vijencu .„dan i narod како ćuku tica" na razne se naćine tumači. Tumacene nemačkoga prevodioca Kirste „(turska sila proždire) svaki dan po jedan narod kao ćuk pticu", nikako mi ne ugađa, premda ga je odobravao Jovan Bošković u Biogradu, a i M. Rešetar prihvatio u svojemu drugome izdanu Gorskoga Vijenca. A to mi tumačene ne ugađa prije svega, jer bi bilo bezukusno pretjeravane, kad bi se tvrdilo, da su Turci svaki dan po jedan narod proždirali, a drugo, slika bi bila neistinita, jer ćuk danu spava, a noću jede bez sumne više nego li jednu ptičicu. Treba dakle da se za sada zadovo|imo Rešetarevijem tumačenem u prvome negovom izdanu Gorskoga Vijenca, po kojemu je dan particip prošli pasivni glagola clati te ovdje znači kao „predan, izdan (na uništehe)". Moje skromno nagađane, da je dan = „danak, harač" (što bi moglo dati dobar smisao) uzeo mi je jedan srpski filolog! Ali ja mogu izrijeti još jedno sasvim zgodno tumačene. Budući da je rečenica svakako eliptička i gramatički nejasna, neka se od riječi do riječi prevede, a tada izbija ovaj alegorički srnisao; „Pakleni narod proždire narode a s ovijem (kršćanskijem) narodirna također i dan (kulturu), isto kao što su ptičice ćukrr žrtvovane". Stocholm. * . Alfred Jensen. P r i j e v o d i dra. I. Aug. Kaznačića starodavnijeh nemačkijeh izreka, koje pokojni Car Meksikanski Maksimilijan rrpisa po zidima svoga dvora na ostrvu Lokrumu kod Dubrovnika.

I. Bog, ufane moje drago, Poštene je meni i blago. / II. Zeliš li se naći dobro? Slušaj, gledaj, šuti pobro!

III. Uklahaj se, šuti dosti, Taji, brate, misli tvoje, I trpjenu i rađosti Dođe svemu vr'jeme svoje.