СРЂ

— 203 -

jeta — naime, da je zlatno doba već minulo — i hrišćanskim nadama prvili stojeća naše ere — naime, da nas istom na zemji očekiva krajevstvo božije. U doba reformacije to je ta protiva s jedne strane između ortodoksnoga protestantizma, koji bijaše sebi istakao za eil. da povrati crkvi život i uređene iz •vremena apostolskoga, a s druge strane jereticnog sektarstva, koje propovijedaše nova vremena i nova bogojavlena. Na posjetku i u mnogo bližem nam vremenu — u početku XIX. vijeka, kada je društvom ovlađalo razocarane neispunenem onoga, što je obećavala velika francuska revolucija — pojaviše se u literaturi oba ova smjera: jedan romantizam, pozivajući čovječanstvo da se vrati u sredne vijekove, drugi utopistički socijalizam, koji je crt.ao krasnu sliku bo}e budućnosti, s isto onako suprotnim nazorima na svijet, kao slavjanofili i zapadnaci: ono, što je kod jednih igralo ulogu uspomena, imalo je kod drugih karakter prorocanstva, a jesu li prema tome oći jednih bile obraćene natrag, to su drugi gledali naprijed. „Slavjanofili nastavjajući u alegoriji (iercenovoj —- zadovojavali su se }ubavju prema majci, kojoj su htjeli da povrate nenu mladost i krasotu, siln i slobodu, a zapadhaci više voješe mlađega brata, kojega su istom oćekivali od svoje majke, a kome su konaeno bili gotovi ustupiti prvorođenstvo, samo ako bude jak i sretan". Mi ovdje ne upoređujemo slavjanofile i zapadnake s romantičarima i utopistima po raspoloženima, jasnim iz nihovih nazora, nego 'li direktno uvodimo u genetičku vezu: slavjanofile sa romantičarima, zapadnake s utopistima. Oba idejna srnjera ruskoga života srednih godina 19. stojeća razvijala su se zaista pod silnim uplivom zapadno-evropskih kulturnih struja toga vremena. Na zapadnacima se opaža najviše misao vodija Francuske iz 30. i 40. godina, a najviše ono, što je u toj misli biio najnovije i najživje: nena progresivna tendencija; k tome je još nadošao hegelijanizam iz Nemačke u negovfnri „lijevoin" smislu. Kod slavjanofila bilo je drugačije. Nima je bila tuđa ona misao vodija, koja je tražila nove osnove života, zato su prijubili onu nauku, koja je stare tradicije negovala. Proti slobodnome hegelijanizmu postaviše Šelinga t.j. proti individualističkom racionalizmu mistički tradieionalizam, proti proročanstvu budućnosti uspomene prošlosti. S druge strane bijaše u