СРЂ

— 284 ~ т od prije, lcao da hoće nadjacati gromove i vjetar, koji je bijesnio okolo kuće i drniao vratima na drugom podu i rušio philađelphuse u vrtu. Niti baronesi Jeleni, koja je bila ostala sama na naslonacu, nije bilo stalo za oluju. Baciv se tijelom na zaslon, bijaše spustila glavu malo na prsi, a rukama stiskala pas, kao da joj je hladno. Velike erne oči gledaliu vrhunce mladih jela u vrtu, kojirna je vjetar neprestano drmao. Nezine zjene, u staklenoj nepomičnosti, кб da su viđale među onim vrsima, sred tanmog neba, kakvu sablast ili koji svečani glas žalosti. Iznenada bijesno navali na zidove i stakla kiša, te sakrije nebo, brda i jele. Bijelo sijevnu na svim vratima i prozorima tamne dvorane. Cuo se jaki glas kontese Tarkvinije: „Daniele se zavukao gori. Dopustite, gospodo, idem da vidim što je." Približi se kćeri i reče joj tužno, tiho: ,,Jeleno, илпјек me pustaš samu bez pomoći. Ni tvome mužu nije ni za što stalo." Baronesa podigne jedva glavu i odgovori, ni ne gledajuć majku: „Мој se muž ne osvrće na me." U nezinom je glasu bilo nešto teško, no slatko; naglasak meke nehajnosti osobe, koja se odmara u slatkim mislima i zvana za čas, odvraća rastreseno, na рб usta, đa uzmogne, ne prekinnv sanarene, odmorati se daje. „То je ono" rece baronesa. „Kakvo božje vrijeme, Jeleno. A tu je đakle mtoa", reče }ubezno Perlotti, došav za leđa ove potone. „А ja sam dolazio udvarati Vam se malo." Mlada gospođa digne oči put neba. „Ajde tamo, Jeleno, ajde!" nagovarala je mati. „Bez razloga je jadnicu smetate," polaska Perlotti. „Ра, Sofija je tamo", reče baronesa." „Моја žena? Ali nije ona đomaćica." „Ра, ni ja nijesam. Nakon ovog malo okositog odgovora baronesa se Jelena diže i priđe gostima. „Strah me, draga Tarkvinijo, e će svi ovdje morat prenoćiti" — reče Perlotti na uho kontesi, lagano naslahajuć ruke na nezin lakat. Kontesa bijaše još hjepa i elegantna.