СРЂ

— 1045 —

Jelena se malo nasmiješi. — To nijesam cula, reče, kad sam se za n udavala, da u nekim slucajevima ne bih mogla imati ništa zajedničko s nim. Ja sam se nazbij udala, vidiš, mamo. Kontesa Tarkvinija zagleda se u kćer, bez riječi, pa pokri rukama lice i napokon briznu u gorak plač, ponavjajući usred jecaja: — Oprosti mi, oprosti mi! Jelena je utaži milovanem, nežnim slatkim glasom. Majka nema razloga da sebe ničim prekara; bila se i ona prevarila, drugo ništa. Govoreći joj tako, Jelena pomišjaše na onu drugu majku, onako grešnu, na dobrotu Danijelovu, te udvajaše milovana osjećajući da je nesmijena i zla kad se uporedi s nim. — Treba da učinim svu svoju dužnost, reče. Kontesa je upita kamo je otišao nezin stric, u kojega Boglietti. Ona ne bješe razumjela ništa. Jelena joj u kratko objasni. — A ti, nadoda majka, kamo hoćeš da ideš? — Da vidim napokon svoga muža, odgovori Jelena. On me ne čeka, ali sam se dogovorila s negovom gazdaricom. Rekla mi je da obično dolazi kući malo iza sedam. Ja se ne ću maknuti dok ne uzgovorim s nim. — Oh, gospode, ona živina! Ko zna na što ćeš udriti! A mi, Jeleno, kad idemo? •—■ Ne znam; kako se ušćuti Danijel, sutra, prekosutra. — Jer onomadne, iza kako sam te ostavila u Tiberinskom muzeju, vidjela sam kod Noei malih naslonača, što su prava divota, i htjela bih izabrati dvije, jednu za grad, a jednu za Passo di Rovese. Trebao bi mi i jedan čajnik za selo, ali nemam novaca. Jelena, koja hoćaše da se pojupcem oprosti od majke, osjeti da joj sve sva nena hežnost ledi; osta časkom na mjestu, okamenena. — Biće sada i ura od objeda, primijeti kontesa. Imaju bit prošle šest i рб. — Na sedam vaja da se nađem onamo, reče Jelena suho. S bogom. — A objedovati?