СРЂ

— 947 —

— Alil... Znam! . . .. Ja ne mogu baš reći i niko ne može kazati da to zna. To nijesu stvari što se mogu znati. Ja, naravno, propitao sam se malo. .. Obavijestili su me o nekim razgovorima, o nekim djelima ... jedna priča o revolveru, što ga je — vele — pokazao gazdarici.. . u jednu rije6, sve ujedno! ... Možda hvastane, možda nije . .. ne znam .. . ovisi o ćudi čovjecjoj. Vi ga poznate bo|e nego ja. Cortis sveđ mučaše. Negove raskolačene, nepomične oči va|a da su nešto vidjele, ondje, na podu. Da, utvare prolažahu, promećući se neprestano na podu, kako sjene crtane brzim pokretom jedne ruke visoke i sakrivene iza Cortisovih leđa. Bješe lice negova oca koje se preobražavaše u sve razne akte života i riječi, pak u mramorni mir smrti. Otvaraše za tim opet oči, dizaše se polako s dušeka, ispriječivaše se cijelim tijelom prama jednoj drugoj slici, slici čovjeka što je malo prije otišao, koji ga sa svoje strane gledaše pušeći i keseći se. — Ako hoćete potpisati .. . reče odvjetnik. Prije Vi pak ja. Cortis ražaren u licu, podiže stisnute šake, zareži kroza zube: — Ne potpisujem ništa. Odvjetnik poskoči, udari leđima o zapleće stočića, šireći ruke, mršteći obrve. — Ništa! grmnu Cortis jasnim glasom. Odvjetnik zastade časkom, gledajući ga, sleže ramenima, diže se i pokupi svoje hartije. Tada Cortisu sinu strašna misao, sva mu se soba napuni ovim riječima: „Ubio se Di Santa Giulia". A on ga bijaše ubio svojim uskraćenem, on bješe oprostio veza Jelenu. Grizodušje mu stiskaše sree; i ulijevaše mu neku gluhu tjeskobu, heki strah da ne će imati svoga običnoga mira, svoje gvozdene odlučnosti. — A sada, reče on, kada isteče rok, što ćete Vi učiniti? — Znate dobro. Odmah ću prijaviti stvar državnom odvjetniku radi nedopuštenoga prisvojena. U taj čas neko zakuca na vrata. Cortis se trže, diže glavu, ali ne odgovori. Zakuca se jače. Plačni glas gospođe Cortis reče: