СРЂ

— 963 -

Kod Gr. Đukića ovoga posjednega slikana nema, kao što u negovim opisima nema mnogo nova i originalna: Zlatne, spuštene vlasi lice su zakrile rieno Na tronu uvelog bila vladarka cvjetaria sjedi, Oci joj suzne, i ona smrtnim pogledom, tupo U cv'jetna garišta gledi.. . A zlobni jeserii vijor raznosi pramerie plavo S pognute glavice riene... I dah se riezin sve tiše Gubi u jeku vihra — i za čas 'života nema U cv'jetne bogirie više ... Svud pustoš ledena vlada ... Na svele božanske grudi Jate se gomile lišća i humak nadgrobni dižu; A vjetar pomamno huji i nebom olovno-mutnim Dugi se oblaci nižu .... Ovaj „Dolazak Jeseni" je još najboji opis G. Đukića; u nemu ima neke ugodjive, tihe sjete; izrazi su mu dosta glatki, zavodjivi skoro, no sama zamisao, personifikacija Jeta, predstavjenog kao „vladarka cvjetana", što na svome „tronu uvelog bija" sjedi i lagano umire, dajući mjesta jeseni, a „zlobni jeseni vihor raznosi" joj kosu plavu, dok joj se dah gubi u „jeku" negovu, — i suviše je poznata, toliko puta obrađena, i to vješto obrađena. A u pjesmama ove vrste neoriginalnost zamisli i utisaka isto je što i pjesnička nemoć, a možda i otsutnost potrebne mašte. J^ubav prema prirodi i veličanstvenosti joj, koja u ovim pjesmama ne može umaći, lijepa je stvar, ali nije dovojna da i sami opisi to budu. Ili pročitajte onaj slabi opis u „Prici Valova" u kojem je mućno naći markantnih crta i nečega živopisnoga. Ja vas molim da G. Đukiću ne zamjerite, što je u ovoj pjesmi, u kojoj valovi prieaju kako je negda u staro, prastaro vrijeme k nima došla jedna ninfa, lijepa i cedna, i kako je ona, kad je „pun sjete slatke mile јебао šumski mir"(!), gledala „kud najgušća tmina vlada" i onda su zvuci harfe nezine pretvorili se u „gorak jad" i lako ,,od toga doba vene" radost i glas (glas vene!) valova, što „drhtavo žubore" i tako dirjive priće znaju pricati, — opis tamne večeri tako nesnosno blijed, što meki vjetrić „miri", što večer hodi i u rumeni suton brodi, što se glasi