СРЂ

— 964 -

гове i tako daje, jer on je ralad i nega treba, za Boga, maziti, štedjeti! * * * Prije nego što završim hoću još ovo da kažem. G. Đukić hoće da je duhovit i to, poznajući zar magarsku poslovicu da kraj biča puca, baš pri svršetku pjesme. te u takovim slučajevima, kad hoće da je nov i mimo ostale, on kao malo ko umije da pokvari utisak čitave pjesme. Tako je to u i inače slaboj „Ispovijesti", koja s ovim „reskiranim" stihovima počine: Jest, ja sam bio grob Hlađan i nijem, Pust kao mrka noć Bez glasa . . . te u dosta lupkoj pjesmici ,,U Noći", „Smrti", a naročito u pjesmi „Reverie'*. ,,U blage, mirisne noći" u nemu se „к'о prizrak besnene boli" budi slika nezina, koju je „negda opojen, bezuman gled'o", te prilazeći mu „tiho k'o večerni sumrak, k'o oproštajni uzdah iz grudi patnika koga", oua „rukom dotiče svojom pepeo Jubavi" negove, I nešto im šapće ona, a ja .požudno slušam: K'o lišće kada se šumno javi iz jeseneg mira Leluja glas rien . .. a mene ubija sumria Da nije ogranak suh ta ruka, koja me dira . . . * * * Slab pjesnički mediokritet, bez plamene fantazije i originalnosti, sa veoma običnim osjećajima i mislima, sa dosta dobre voje, a vrlo malo izgleđa da će ikad nešto ukusnije, zdravije i skladnije moći da stvori, to je, eto, Gr. Đukić. Malena sveska najbanalnijih svagdašnosti, nekoliko beskrvnih, pesimističkih i nedozrelih pokušaja, to je, eto, sve što Srpska Pjesma dobija ulazom G. Đukića u čestu falangu naših pjesnika novijega i najnovijega vremena. G. Đukić ne samo da nije pjesnik snage i velikih misli, pjesnik života i samostalnosti, nego on nema ni toliko pjesničke sposobnosti u sebi da svoje i odveć svakodnevne i, žalim što to moram reći, prorešetane, često