СРЂ

— 967 —

koji je naš slikar ranije započeo i koji obuhvata pojedine motive iz prirode dubrovačke obrađene i shvaćene pjesnički. Ona predstavja jedan g'raciozan kraj naše okoliee u punoj bujnosti proleća. Po srijedi je, i s kraja na kraj slike, jedan red kapinike, proletneg cvijeća našega, koji zatvara obale kao vijenac živopisan i harakterističan. lza toga vijenca vidi se u dalini more tiho i nepregleđno, u desnom kraju jedan krajičak otoka, odozgo nebo po kojem sa viju tanki i vazdušasti oblaci. Pejzaž ovaj krase i izražavaju dvije ženske flgure, jedna plava s izrazom ushićeria i veselosti na licu i druga crnijeh očiju i kose koja predstavla pribranost i fllosofsku mirnoou; obje su prozračne, eterične, u elegantnim i poetičkim stavovima. Svojom kombinacijom boja, naime žutom sjajnom bojom kapinike, bijelom bojom odijela ovih dviju flgura, modrom bojom mora, što je sve obasjano punom i neposrednom sunčanom svjetlošću, ova graciozna i vedra slika čini vrlo prijatan utisak. Ona je jedna od najbolih slika gosp. Murata, i mi se radujemo ovom uspjehu našcga proslavjenoga zemjaka. * * * U K. S. Narodnom Pozorištu u Biogradu obraća se veća pažna prijevodima klasičnih djela iz tuđih literatura. Nedavno je davan prvi put Shakespeare-ov komad „Vesele Zene Vindsorske", a sada se sprema za predstavu jedna od najbolih klasičnih tragedija Corneille-a „Cid", u novu prijevodu, u stihu. * * * Ovih dana predstavjan je u Narodnom Kazalištu u Zagrebu Knez od Semberije, dramski fragmenat Branislava Nušića. Ovaj par excellence dramatični komadić od tako je nesumnivog efekta, da se uvijek jako dopao svuda gdje je god predstavlan. Zagrebačke novine takođe pišu o liemu s vrlo velikom pohvalom. LlCfl. Stogodišnica od smrti Alfierija. — Od 8 do 11 ovog mjeseca proslavio je talijanski grad Asti uspomenu na stogodišriicu od smrti svoga velikoga sina Viktorija Alfieri. Rođen u jednoj malenoj plemićkoj porodici koja se sva bila odala vojništvu, dvorskim dužnostima ili uživariu u opće, Alfleri je mogao i sam za tijem poći i svršiti kako su i mnogi drugi svršili. Ali je u duši mladog Alfierija bila neka neodređena i neodojiva težria za znaiiem i kriiževnošću, i on, za malo godina, radeći i grozničavo se pašteći da svoju površnu i mršavu školsku kulturu ojača, dospije dotle da od slaba, riežno zadahnuta početnika u poeziji postane tvorcem tragedije u Italiji. Prije riega bio je po rieki zaslužni pokušaj na polu tragedije, ali tragedije nije bilo. Vijek Preporođaja koji se toliko za tijem trudio, nije uspio ni najmarie. Alfleri je stvorio tragično pozorište u Italiji. Koliko vrijedi to pozorište, pitaju se još i danas literarni kritičari talijanski i svjetski u opće. Prebacuje mu se danas nemodernost, stara škola, preživjeli pravac kojega se držao, tvrd i negibak stil, ali, sve i da bi se ta prebacivaria i usvojila, imalo bi puno da se prizna Alfieriju. Radeći po ugledu na Corneille-a i Racine-a