СРЂ

— 926 -

DIVLI ČOVJEK.*) — P. I. Vukić. — (2) I. Poznavao sam ga još iz ranog djetinstva. Kad god bi se iskupila djeca na igralište i pocela se igrati raznih igara, on bi uvijek stajao snužden u prikrajku i gledao bojažUvo kako se drugi igraju, a sam nije nikad u igri učestvovao. On ovo nije cinio s toga što nije mario za igru; ne, nego čisto izgledaše kao da on na ovo nije imao prava, i kao da je zadovojan bio da i ovako, što se ono veli, ma i kroz plot na nu nazirne. On je i ovdje izgleđao kao onaj koji bi nezvan na svadbu došao i očekivao svakog časa da mu ko podvikne: „А ti šta tražiš ovdje?" Djeca bi ga uvijek dirala, ismjehavala i iznahodila mu razna pogrdna imena i nadimke, a on bi uvijek trpio i ćutao, i činio se kao da se to nega ništa ne tice. On je bio nišan u koji je mogao svaki slobodno gađati ne samo pakosnim šalama, uvredama i svima mogućim porugama i brutalnim doskočicama, već i drvjem, kamenem, pesnicama, kojenima i čim je ko htiol I na sve to, on bi se samo smiješio. Bože, koliko jada, koliko čemera, koliko duboke tuge izražavaše onaj osmijehl Ali ne, ovo ne bješe osmijeh; ovo bješe gorak plač, jer on drukčije, čini mi se, i ne umijaše plakati.. . G-ledao sam kako mu po neki mali nevajalac zaiđe kradom iza leđa, pa ga onako iznenada shvati objema rukama za ramena, a nogu mu nekako vješto podmetne ispod negova kolena pa ga lupi nemilice o zemju koliko je dug i širok, a ostali svi pritrče, pa ga počnu ghaviti i mijesiti i nogama i rukama dok god im se ne dosadi, a on ni da pisne, samo stene. Pošto bi ovi mali varvari na ovakav način zadovojili svoju div|u ćud i ostavili ga, on bi još dugo, savijen u klupko, ostao na mjestu, obzirući se blesasto oko sebe, čisto kao da bi se i sam čudio kako je ostao živ. Onaj ledeni osmješak sad mu već nijesi mogao vidjeti. On se docnije javjao, možda onda kad bi drugi obično mogao plakati. Da, mogao, jer ima muka koje okamene i plač i suze!

*) V. br. 17 „Srđa" o. g.