СРЂ

— 1029 —

grad Carigrad. Tu poznade sužnik slabost i mekuštvo i kvarež gospodara svojih. Tu se upoznade s Maćedonaninom Petrom Deiianom, potomkom loze starih careva slovenskih, i dva sužna načiniše lijepu družbu i dogovor. Reče Vojislav da čeka glasnika pobunenog naroda, i da će se odmah vinuti iz grada, kao sužna ptica iz krletke, u slobodan zrak gora Travunskih. Tada mu Dehan reče: „Ако mi stigne glas takav, zaklinem ti se grobom Samuila našeg nesretnog — i ja ću to isto učiniti. I ne čekaše dugo. Jeđnoga dana dođe prerušen glasnik i reče tajno Vojislavu: „Pohitaj, župane, narod, boreći se, čeka tebe" ! A u bijelom Trebinu, stonome gradu, u bjelokamenim dvorima bdijaše jedne noći plemenita Neda nad zaspalom djecom svojom. A bješe ih pet sinova, pet sokolova, i svaki sušta slika junačkoga oca. I misli joj odletješe daleko istoku; san joj nikako ne padaše na oči, i ona, naslonena na prozor kule, gledaše put istoka u zvjezdano nebo. I ujedared se trže. Sjajna zvijezda jedna preletje preko neba ostaviv svijetao trag puta svoga. — ,,Za trn, za grm, nesretni robe! kliknu plemenita Neda. Ej, da si ti to, Vojislave, vojno mili moj; sivi sokole sokolića naših. I poslije nekoliko dana pronese se radostan glas da je sužan Vojislav utekao iz Konstantinova grada, i da hita narodu svome Grlava Cetvrta. „Kad je Jovan poslao Imperatoru u Solun deset centi zlata, bura je lađu breg'ovima ilirskim odnijela. Zlato je knez Srpski Stefan, koji se inačei Vojislav zove, sebi prisvojio." Kedrin. A u te dane kada odbježe sužan Vojislav, posla brat ćesai-ev Jovan Orfanotrof silno blago na đemiji bratu svome ćesaru Mihajilu. Ali se diže strašna bura i bacaše đemiju kao orahovu [usku i otjera je u Jadranske vode i razbi o Dukjanske obale. A Dukjani nagrnuše, mrnare i vojnike poubijaše, a blago