СРЂ

1

— 621 BILE ŠKE. Kiiiževnost. Bogdan PojioviS o Zmaju Jovanu Jovanoviću. — 0 našemu Zmajcm do sađa su opširnije pisali Nedić i L. Kostić. Po Nediću Zmaj nije velik pjesnik, nije čak ni osjećajni pjesnik, on je stihotvorac ; a po Kostiću se ni ne zna kakav je, jer ono što on kaže, da je „Zmaj" pojeo „slavuja", ue može se uzeti kao ozbilna kniževna oejena Zmajeva pjesništva. Nego pogledajmo što piše g. Bogdan Popović o Zmajovi, sad po riegovoj smrti [ С јшски Књ. Глас. Br. 82. (XIT. 4.)]. (>. Popović ne će da govori o Zmajevu položaju u istoriji naše kriiževnosti, ni o riegovim zaslugama kao narodrieg prosvjetiteja, pa ni o riegovu politiekom značaju, nego samo o kriiževnoj vrijednosti rieg'ova pjesništva. Osim dva već pomenuta suda o Zmajevoj pjesmi, g. Popović pomirie još i opći sud, opće mišlerie, koje je Zmaja proglasilo velikim pjesnikom; te, mimoilazeći Kostićevo mišlerie — „zato što je kazano u suviše neozbilnom obliku i što, u ostalom, ne može ni da pogodimo koje je" — nastoji da nam pokaže, koje je od tili dvaju tacno: Nedićevo ili opće. Nedićevo mišjerie on veoma brzo i lako ostavja na stranu, jer nije trijeba ni dokazivati ni pretresati, no sanio po neposrednom osjećariu zakjučiti, da je pogriješno nazivati stihotvorcem onoga pjesnika, koji je spjevao: „Svetle grobove" i „Brankove žele", pjesnika Đuliću : „Vidiš, sad sam došo k tebi", „Snivo sam te, a ti puna cveća" ; pjesnika Đulića uvelaka: „Mračni, kratki dani", ,,Oh, kako je sivo, tamno", „Bolna leži, a nas vara nada" i dr. Zar nije pogriješno nazivati stihotvorcem pjesnika balada „Tri 'ajduka", „Lem Edima", „Selim-bega" ; pjesnika satira: „Braća", i „Vidov danu" i dr. V! Koliko god je Nedićevo mišjerie clotle zagazilo, ipak se opće mišlerie nije moglo toliko prevariti, da bi jednoga stihotvorca mog'lo nazivati velikim pjesnikom. Jer šira publika — kako kaže g. Popović — u svojoj ocjcni, iskrenoj i neiskrenoj, može da se prevari samo onda, kacl je za ocjenu potrebna velika načitanost, pretaiien ukus, duble opažarie ili filosofske misli; ali kacV je na redu umjetničko djelo, koje iznosi svakomu pristupačna osjećaria, jezikom koji nam je svima poznat, opšte mišlerie ne može se toliko zbuniti, da kao istinu primi ono što je istini dijametralno protivno. Sad g'. Popović govori o Nedićevu ukusu, o riegovu romantićizmu i o Zmaju ne-romantičnom pjesniku, te veli: „Neđićeva ocena Zmajevog rada pogrešna je, i ja je neću podrobnije pobijati". Zatim prelazi na opće mišlerie, po kojemu je Zmaj velik pjesnik. I ovo opće mišlerie čini mu se isto tako nialo tačno kao i Nedićevo, te po tomu izlazi, da Zmaj nije bio velik pjesnik. Da se označi lepota pjesničkoga djela potrebno je paziti na misli i osjećaria u riemu, na veću ili maiiu dnbinu i misli i osjećaria, treba gledati i na živost mašte i kako je prečišćen ukus. Sve veći razvitak ovih osebina čini pjesničko djelo lepširu i savršenijim, čini pjesnika višim. Sad g. Popović traži u Zmaja ove osebine i riihni razvitak, pa će po tomu da kaže, da li se Zmaj može pravom nazvati velikim pjesnikom. G. Popović, da ne nalazi