СРЂ

— 642 —

0 S V Е Т А. (14) Novela iz dubrovaćke prošlosti. Prijate]u Pavlu Orloviću posvećuje M. de Valois. XIII. Tekla je godina 1581. Republika dubrovačka bila je sputila u tako gustu mrežu crkovnu upravu, da se ova nije mogla maći. Na nadbiskupskoj stolici sjeđaše u to doba covjek odvažne ćudi i vojnickijeh sveza, Jero Matteucci, unuk glasovitoga Saporosa Matteucci, poslanog negda od pape Pija V., da utvrdi gradske zidine proti Turcima. Ovaj nadbiskup nije mogao dugo snositi lance, u koje vlada bijaše okovala crkvu. Dobar dio naroda i jedan dio vlastele, a na čelu joj Frano Gundulić, diplomat i pravnik na glasu, gledahu s užasom urotu skovanu proti crkvi, ali, kako obicno, smionost opakijeh ušutlca mlitavu sklonost dobrijeh. U gradu se bila ustrojila katilinarska četa, sastavjena iz propalijeh vlastelina i razuzdatiijeh popova, na čelu kojoj stojaše senator a kasniji knez Jero Kaboga, čovjek opake ćudi, uporne vole, skrajne lukavosti i smionosti, kojemu bijaše svrha rastrojiti crkvu, te s toga podupiraše najlošije svećenike, zaprjecivaše svaki pokušaj reforme, pripomagaše uzurpaciji crkovne sudbenosti i progonaše nadbiskupe, dok ih ne bi prinudio na odlazak. Zulum, počinen Stonskom biskupu Bonifaciju de Stefanis-u, bi uzrokom žestoka rata između Matteuccia i vlade. Stvar je bila u ovome. Zupnikom u Trsteniku bio je jedan tepavi pop, koji, radi te svoje mahne izložen neprestanome ruglu i podsmijevanu kapetana trsteničkoga, u jednom ćasu srgbe pograbi nož, probode kapetana, pa onda uteče na Korčulu, koja je tada pripadala Mlecima. Razgnevi se senat na to zlodjelo i osudi ubicu in contumacia dabude obješen in effigie. Pošto se takva presuđa nije slagala s kanoničkim pravom, biskup joj se opre, sasvim da je bio spreman voditi istragu proti zločincu te ga strogopo zakon i kazniti. Senat nezadovojan postupanem biskupovim udari izgonom ovog crkvenog starješinu, o čemu nadbiskup