СРЂ

66

СРЂ. — SRĐ.

Bađur ti ubije dva-tri đima, pa će odvaliti kiridžrjski: — U Hajkune, đuveglija Mijo, Tutum puši, a jedu ga uši! Na to će Baro: — Vazda u divljaluku, ostavi to, Bađo, boba ti ispred skladne čeljadi! Bila je donja brzica, pa teška vožnja, ne će razapeti jedro. U to se nahumorilo nebo i kiša će ti zaliti kao iz kablii, svaka kaplja kao grbiješ. A što će sada? —■ Bježimo u spilu ispod Orašca, bježimo! Bez oduška zavezoše kako treba dva-tri puta i utjeraše barku, a ne skidoše jedro ni arbuo. Kiša je rominjala u more, a oni će da užinaju kruha i crnelja (ribe), pa ne gledaju kako je more oplimalo, arbuo upro gori u spilu i podušila se dobro barka; još dva prsta, pa će se naliti, a oni ne mogu nego u more ispod stijena . . . — Ajme meni, izgubili smo se! zaviče Baro, a družina skoći, da izvadi arbuo, ali ko će ga izvaditi? Eto nalilo po barke .... Izgubili se, pa će da se svlače i da se spase kako ko bolje zna i može. U zabuni će Maranda: — Eto Vam bradve, ljudi, posijecite arbuol Bađur ne bio lijen, udario snažno desetak puta i pao arbuo s jedrom, a podušena barka odskočila izvan mora, uz to se razvedrilo, te će se zavesti iz spile. Meštar će Mato: — Ti filozof, Maranda! — Zahvalimo prvo Bogu, pa Marandi, a da nije nje bilo, svi se eto utopili! Reće Baro i zabugari: „U ćesara sveta diva Rumen-ruža Oliva . .." — Moli, Baro, moli svetu Olivu! Poganin je otac bacio u more, pa je po cudu more iznijelo na kraj. — Mihoč osiječe i počne pripovijedati s pet na devet istoriju svete Olive: kako joj je otac osjekao ruke i kako su joj po milosti božjoj uzrasle. Ona je vjerovala u Boga i vjera je spasila. .. Na to prihvati Bađo: — Nije je spasilo drvo od barke, nego vjera svete Marte!