СРЂ

68

СРЂ. — SRĐ.

ulicu. Primi čelo Lila i tako se iskrcala prva Kovara, pa meštar Mato. Ona doda ljubu sinu Pera Vrcka, ubručić na prekrst a ostalijem će: — Biće sutra, bauli dolaze iza gosparuna! Na Jazu su počinuli prama gosparevoj korti, a gospar se Paše šeta ispred svete Ane i dođe, da vidi ko dolazi iz grada. Ukaže Baro Košić: — Ovo je, gosparu Paše, iz grada za kortu (plernićki dom). — Dobro, moj Baro, odnesi i predaj Majkovci. Turne mu рб cvancike u ruku, a uz to pogleda kao nehotice na Kovaru. — A otkle nam taj novi musafer"? — Gosparu Paše, rude su mu od zlata, a mogo bi rijet i misu, svršio je epistolu, sve Vam zna, kaonuti ćeljade od' svijeta . . . Reče i štukne gospara u ruku, po kmetskomu običaju. Okrene se gospar Paše i reče Dum Duru: — Prostite, kažite mi gdje ste ostali. A Ferić: „Hos ego, femellasque ejusdem gentis in orbem Ducere mox choreas vidi, quos horrida setis Pectora eontectos ac brachia, ni pede capris Vidissem absimiles, nec bina assurgere fronti Cornua, pro Faunis agrestibus, ac Satyriscis Accepsem faciie: tantum instar in ortubus horum est.'" Još su tu stali meštar Mato i ostali, ali je gospar gledao dum Đura i slušao što mu štije iz odeblje knjige, kao da nije tu tijeh čoba (čoban). Kranjac se pokloni duboko, a neka ga niko ne gleda. — Servus, domine span! Tako su ti krenuli mimo jaz, ni kisjeli ni visjeli, pa počinuli ispod dubrave, a čeljad povirivala ko je taj novi musafer došao u naše selo, premda je bilo žbira i solđata, s koca i s konopca.

1 Periegesis orae Rhacusanae etc. auctore Georgio Ferrich. —

LXVI11.