СРЂ

1

DRftGUTlN Л. DOnjnNIĆ (Zagreb).

Bilo je nekad. Gdje mramorne stube silaze b'jele sa obale cvjetne k valima malim, što pričaju šaptom budeći snove u ponoći ljetne, tornjići vitki кб kamene cipke s hramova sjaju. Sa puste terase kližu se sjene kao crne zmije svetih sa dveri, gdje se zublje gase ; krvavi žar im na povorku pao, stupaju cestom usred mjesecine, koja se spušta vrh široke r'jeke srebrno, tiho s daleke modrine. Djevojku nose, rajahovo zlato, najljepši cv'jet što j' u Indiji cvjeto : da ne zna narod, da ne gine ludo, nose je tajno u valovlje sveto. Plahi su vali zašutili mahom, čudom su se zvijezde zagledale ; sutra je narod uz obale stao, lotosov cv'jet se njihao niz vale.

Sjela je k oknu i snatri u suton kraljevna moja i s posm'jehom sluša : „Pitaste, gospo, kada niče pjesma ? „Vjerujte, samo kad umire dušal"