СРЂ

BRANKO. Crtica Podnopoljskoga.

I.

Jugovinom uzavrela pučina lomila se kao bjesomučna već đva dana o bedeine Tvrtkova grada. Eol izvodio s granama naranče i ćetruna novembarsku harmoniju, pa iščezavao u džbunu čemina s lakim izdisajem na grobu pjesnika; ili obavivši vitki struk Kiparisa začinjao melodiju, koja pomućuje pamet, čežnju u srcu sadi, od koje ne liječi niko do Smrt.... * •< * — Polako! Ona je preminula! — s tijem riječima dočeka ga na vralima ojađela dvorca stara dvorkinja. Liječnika, taj glas, i ako je znavao odavna, da će tako morati svršit, isto ošinu kao grom iz vedra neba. Lijekove, koje joj je on tek onako naređivao, uzimala je dvorkinja na prezdan u apoteki, i gunduricama gradskim tijem bio vezan jezik Branko njoj ne htio pisat; ona Branku ne htjela oprostit i uzalud sve — A on sada negdje po Beču ganja kakvu kasijorieu . . . . a ipak su se još uvijek ijubili glupavi inad ! .... s ogorčenošću u sebi mrmljaše dobri doktor Perica, koji je poznavao Branka s universe, i uljegne na vrh prsta u Anđinu odaju. Ona je ležala u postelji, a njemu se pričini da spava. U prekrštenim joj rukama kitica gazije. Uvojci crne baršunaste kose Ijubili su joj ispaćelo lice. Pljusak kiše, oslabljen pritvorenim na nožice vratnicama prozora, udarao je o stakla i proizvodio tonove u skladu s pri-