СРЂ

BRANKO.

888

Tijeh dana bješe u jednom srbijanskom listu štampana Jjubavna deklaracija" šavcu Kanti, kojeg ćak i doktori filozofije Srbi bolje poznadu od filozofa Kanta; i auktor tog ljubavnog izlijeva bješe napunio uši panu-Kanti da je tu stvarcu sačinio Jovo ,,der klane", koji mu je, budi mimogred sporaenuto, samo pet stotina (ondajošnije bilo u kursu kruna) za odijela bio dužan, i evo već dvije godine prolazio trotoarom vis a vis Kanti, jer je na onom ispred Kante bio asfalat popucao. — Ma što je Branku?! — ugledav ga, gdje pokunjeno kraća trotoarom, upitaće Đuro Nika, koji bješe prijesni prijatelj Branku, i ne čekajuć odgovor nastavi: — Neki je dan položio zadnji rigoroz, a ja sara vidio jućer na vlastite oći, gdje mu pedel broji ćetiri stotine banka. Cuješ li, bre, ćetiri stotine L ,ve lijepih gospica! — Ostavi, Boga ti, biće opet kakva ženska po srijedi! neraarno će tobože Niko, ali dobar posraatralac inogao rnu je na licu ćitati zabunu, koju je on gledao sakriti pridigav se da rekne rič kasijerici.

Jedinora je Niku bio Branko povijedao onaj san, kad je iz „Srpskoga Grlasa" saznao za Anđinu srart. Iste je noći ona preminula, kad je on snivao da ga je poljubila. — Meni je život otrovan onira poljupcem. Ja osjećam poljubac Srarti na raojira usnaraa! — rekao mu bio promuklim glasoni Branko, a Niku se bile zavrćele suze, doćim je bubnjao prstima po staklu prozora Brankove sobe.

Bože pomozi, evo ih! — rekne Đuro i uputi se stolu već zastrtora za igru karata, kad je opazio gdje Jovo ,,der klane" skida šubaru, a Pero ćisti pred kasijericora inje s hajdućkih brka. * * Bilo je oko devet sati u većer, kad su njih ćetvorica, svršiv „preferanćić" starom Alzericom po snijegu klipsali put