СРЂ

ĐENEVRIJA.

571

— Jesmo li clošli ? — Sad ćemo. Evo nas pod Glavom od Lovrijenca.. Još due vogate e semo lesti,* odgovori po mrnarsku naš vrli lero. I t.ako bi. Zaveze hitro nekoliko puta, zamakne za Penatur, pak pusti vesla, skoči na noge, prihvati sidro, i kad vidje da je vrijeme, vrže ga u more po krmi, sustegne se na nj da lađica ne udari o kraj i veže čelo ** za klupicu od krme. Prolazeći paka na sprednju stranu, iskoci na suho držeći u ruci drugo čelo; pomože Marijani da izađe, sveže lađicu, i upute se preko žala. Hodeći prigne se Pero i napipa četiri pet žala oblijeh i velikijeli koliko srednja jabuka i stavi ili u špage: — Ko zna, govorio je sam sobom, da mi ne budu služit do koje! Ko nosi ne prosi! — Marijana u misli kako bi prije doprla do kuće, pritjecaše ne pazeći na njega. U malo časa nađu se pred vratima od vrta. Marijana nazove Peru laku noć, ulje>.e, pak brzo zatvori vrata i dobro zapre. Pero već čuje da je ona i kutnja vrata zatvorila, obrne put svoje kuće, koja mu bijaše s druge strane puta prama vrtu Marijane. Stan Perov bio je na podanku hridi Lovrijenčeve, kako vas onaj red kuća od Tabakarije do Kolorine. Ulazeći s puta u avliju, s desna kuća je čebedžije Ivana Ivoprivice, s lijeve druge dvije: prva, poznate nam susjede Sante, a uza nju Andele Perove, to jest majke našega lera. Od ove kuće paka, sa strane Kolorine, povrh osječene hridi protezao se je debeli zid do kraja kuće Koprivičine i zatvarao avliju s ote strane. Iz ove avlije i preko ovoga zida Marijana zovnula je našega lera, kad je ribao na Puhalu. Uljeze Pero u avliju, zapre dobro za sobom vrata, al ne ide da spava, nego se prisloni na zid vrh Kolorine i uze da gleda i osluliiva sa strane od Danača. More koje žamori pod zidom ometa mu sluh te ne može da razabere imalo kakav bahat niz Kolorinu. Napinje se, osluhiva, dok na svrhu čuje ko da se je pokoturao kamičak blizu prvijeli kućarica. Stuli se

* Još dva put veslom, pa smo gotovi. ** Tako se zove konop od broda.