СРЂ

572

СРЂ. SRĐ.

za zid i zapre očima, te do časa ugleda na plitkoniu i pločnomu krovu kucarice da se popelo čeljade, koje dođe do kraj krova sa strane od mora, gdje se ustavi — rekao bi da se zagledalo u dubini mrkle prodoli. Što da vidi dalje? Ništa. Valja da je tako,- er nakon malo nestane čeljadeta. Pero hiti se rukom u špag i izvadi jedan od onijeh žala što bješo nakupio, te бека da ono čeljade izduši na Kolorinu ma zaludu nema ga. — Vjere mi, sašo je na more. Oh, kako se nastavio noćaske, oca mu ljubim! Zaludu ti muka! govoraše sam sobom Pero, premećući žalom iz ruke u ruku. Pa, ko da je nešto namislio: Cekaj, pobre, sad ćeš nešto vidjet! To rekavši izmakne se do sred avlije, učini mah, to izvrže žalom koliko je bolje mogao preko kućarica put Danača. Zal odzuči, te nakon malo čuo se je da je udario negdje daleko i odbio se dva tri krat o stijene. Baš sam dobro! slijedi sam sobom; ovako cijenit će da ga kogod s Danača puči, sad će na se. Istom vrženi žal prestade se odbijati a nečiji glas u dolini zareži, pak pospješnijem bahatom ispod kućarice proklica čeljade na Kolorinu. Obazre se naokolo, osluhnu čuje li se kogod, pak ovaj nam nepoznati progovori da ga se razumije: — Ivamen od onamo?! — i pokaže piit Danača. Ko bi mogao biti? Hem ! . . . vragu te davam ko g6d si, bolja ti je da miruješ ! . . . Da ne bude onega ? . .. Stupi dva koraka pak se ustavi, navede ruku na čelo i zagleda se put Perove avlije. Omahne glavom, pak naprijed do pred avlinska vrata. Došavši upre rukom u njih da pokuša mogu li se otvorit, pak: — Nije on, reče, er kad nije vraga doma, vrata nijesu zaprta! Na što Pero iznutra krene se prstom u čelo i zaklima, ko da veli: dobro mi je to znat! Nepoznani otiđe na vrata od vrta Marijanina te i njili pokuša kako su zaprte, pak slijedi do zida što dijeli njezin vrt od susjednoga, gdje se ustavi. Pero brže bolje izuje crevlje, pak ko mačka uz ljut, na koju mu se kuća lastavicom naslanjala, pripenje se na krov, i tako četveronožice krijući se po-