СРЂ

ĐENEVRIJA. — LUBANJA.

573

vršnjicam dovu6e se do kraj krova kuće susjede Sante, prostre se potrbušice i stade paziti na već sebi poznatu osobu. Dopre baš knda onaj vukodlak, kako ga on zvaše, bješe se prevjesio do pola preko zida od vrta i motrijaše kuću Marijaninu. Pero nietne ruku u špag i pogladi jedan žal, ali brzo izvadi je, prekrsti se, i slijedi okom svoga vukodlaka, koji se spuze sa zida na put, dohvati nešto kao vrećicu, stavi na rame i odaleči se put Tabakarije da izađe iz Pila. Cim odmače, Pero namisli svoju. Brže bolje nasadi se na zid vrh avlinskijeh vrata, pak sudeći po bahatu koliko bi bio odmakao, vrže se žalom u zrak preko njega. Zal lupi desetak koraka pred onu još nam nepoznatu osobu, a naš lero putem kojijem je i došao umakne u kuću i otide da spava. (Nastaviće se). Errata-corrige. Str. 516, red. 8 na mjesto: „jedna lijepa jašprina" ima stati: „jedna Нјера grana jašpritia", a u pripadnoj opasci neka bude jašprin a ne jašprina.

L u b a n j a. P. Ić. Krezuba, žuta, pljesnava se kesi Sa prašna stola trula učenjaka, Sto bješe ? Luča mudrosti, što resi Ljudstvo i grije žarom svojih zraka ? Pandore lonac, gdje u gadnoj smjesi Vrijahu strasti podla sebičnjaka ? Ne poznaju se krieposti, ni griesi, Jer ista u smrti lubanja je svaka... Što gledaš praznim mrkim očnicama, Dubokim, ko otajstvo smrti strašne ? Calarnost zar sred ništavila jama? Zabezeknuta od vigjenja plašne Neizmjernosti, kroz privigja koru Zar motriš Vječnost u Beskraja moru?