СРЂ

CRVENA VRPCA. Po italijanskoj osnovi pripovijeđa Ljubomir Tvrtković.

I. Mlada Velika Kneginja ruska Katarina zamišljena se šetala po raskošnoj gradini svoga dvorca, a uz bok joj stajala kneginja Daškov, vjerna njezina drugarica. Katarina je nosila u ruci jedno pismo i iznenada ga pruži svojoj prijateljici. Kneginja, kad ga pročita, ostade kao prestrašena, te se okrenu prema Velikoj Kneginji i гебе: — Sto ovo znači? Ko se je usudio šta slicna da ti upravi? —- Gregori — odgovori nekako nemarno Katarina. — Budala 1 primjeti knegiilja; teško i jednoga krijemo, a kamo li dvojieu! Ne smijemo ovako, Katinko. Mi izlažemo pogibli slobodu i život. — Poznato mi je, odvrati Velika Kneginja; ali ipak treba pristati. Jedna pogibao više, šta nas briga'? Jednako smo izgubljene. — Muči, za Boga, nemoj me ubijati. Još nije sve izgubljeno, i kad bismo htjele, mogle bi se još spasti. Nakon poduljeg muka, Katarina razdere pismo i sakrije komadiće papira u jednu podzemnu rupu. — Sta radiš? usklikne kneginja i odstrani s onoga mjesta komadiće. Zar ti nije poznato da se ovdje svaki zakutak premeće ? Treba ovo spaliti i bićemo mirne i bez straha. — Ovaj mi je život dosadan! primjeti Katarina. — Ne sumnjaj, brzo će svršiti. — Da, sa našom smrti. — Ne; već sa onom naših neprijatelja; ali treba da budemo oprezne i pronicave. Samo, za Boga, ne više ljubakanja.