СРЂ

LIJEČNIKOVE BILJEŠKE.

* Uzdisanje zidina. * Napisao Dr. F. D. Marušić. Noć i samovanje. Ognjište prizemnici ogrijeva balcru, koja potijo rominja vrenjem, da svari jedinom ukućanu zalogaj, kako bi još koju uru poživio sam u ovom plačnom živovanju. Po primetima, saponima i na drvlju leži nešto razbacanih odrtina, koje su nekoć — dok bjeliu nove — krasile rumena lica mladih neva. Neve su pokopane, đuvedžije odbjegle, a njihove stvari ostadoše razderane i zapuštene u dronjke. Te poderine miruju i govore кб stvari što znadu govoriti onomu, koji ih gleda i spominje . .., a plugovi zardjali i sudovi osušeni opominju na nekadanji život u prošlosti. Noć i samovanje zateklo jednog sina tog doma, što se je na čas kući povratio, iza kako se je dugim godinama potucao, tražeći po tuđini sreće i bogatstva. Ne našao ništa, no leda po svijetu, pa se uželio domaćeg ognjišta, te je osamilo nešto umiranjem a nešto bijegom. On je sjeđio i ocima upijao vatrenu svjetlost. Kućni je namještaj mirovao кб mrtav a njemu je svejedno govorio... Do njega je sjedio na ognjištu macak, pa je gledao i slušao mirovanje; u zakutku bilo je privezano naj bolje zemaljsko stvorenje, jedno staro poslušno kućno živinče. U očima te živine bilo je tajnosti кб i u biću zadnjeg potomka te kuće. Sve je gledalo kako stvari govore i tuguju, što ih niko ne dira niti se s njima služi. Zadnji je potomak onog doma bludio mišlju po plaču bez suza, pa je izgledao кб sjena nekadašnjih stanara te prizemnice,