СРЂ

LIJEČNIKOVE BILJE8KE.

773

oko koje ima pritorak, ograda i podvornice. On je sam gospodar te zemlje i mrtvog kamena, kojim mu je sazdan stan. Taj stan je u samoći daleko od ljudi, daleko od života, kao da je cio svijet pomiro na kruglji zemaljskoj, a on da je gospodar svega, te mu se je činilo, da je to gospodarstvo bez vrijednosti. Oganj je plaminjao, a on je razmatrao. Uočiti nije mogao ni dušom ni okom ništa do zidinastih crnina i dalekih, dubokih nedoglednih tmnina, punih straha i čeznje za jadikovanjem i plačom, i ako placa više moglo biti nije, jer sve do suze bijaše davno iskapilo. Nije imao ništa a željelo mu se svega, htio je života a bio je okružen mrtvilom mira. Da je u ljuđskim žilama moći stvaranja, bio bi zaželio djece, njihovog žamorenja, igre i halabuke, bio bi želio mladog svijeta, zdravih žena i junačkih mišica Ijudeskara, koji bi uzorali, uskopali i oživjeli ovi mrtvi kraj. No svemu, svemu bijaše kraj; života bijaše tamo nekada, sad ga već nije. Prohtjelo mu se svega a nije imao ništa, već ljudsko srce i dušu, koja je u tom kraju gorčinom plivala. Iz grudi otimao se val za valom, uzdah za uzdahom. Skoči se, priveže živinčetu samar, pozove mačku, ostavi na ognjištu oganj, poljubi prag i ode kroz noć i samoću u svijet da traži ljude, koji, i ako su hladni, miliji su od mrtve samoće. Stan je ostao sam. Oganj je dogrjevao, dok ne nastane duboka tmnina, predhodnica velike smrti. Stan je bitisao prazan, pendžeri su bili rastvoreni vjetrovima, a ulaz slobodan duhovima. Tamo su se ročile sjene velikih prolitih suza, što su napunjale okolinu mirisom neizdahnutih uzdisaja. Crv vremena, samoće i zapuštenosti gnjisao je kapima kiše rožnike i sapone, dok se krov nije srušio. To nije opazio niko nego velika samoća, koja govori dubokim glasom po onim stranama. Još se je po gdjegdje podizao po koji kamen nakamenu; a ostaci su praznih zidina proklinjali uzdisajem kamatnike, što opustiše njihove dvore.