СРЂ

t LUIvO ZORE

797

Naš „Srđ", koji je Zore započeo, iznijeće đanas neke osobine pokojnikove, koje nam pokazuju Zoru kao zaslužna i velika covjeka našega. Tim će „Srđ" pogotovo ispuniti svoju dužnost harnosti prema prvome svome radniku. Ideja južnog Slovenstva, koja je u nas vee гаћл г аШа zdrava korijena, a koju je i naš narod робео pravo da shvata, mnogo duguje Luku Zori. Zore je bio prvi među prvijem, koji je prošlog vijeka na našem Primorju razvio južnoslovenski barjak sa dubrovačkim „Slovincem". Shvatajući smještaj i snagu srpskoga naroda temeljio je ovu ideju na njemu i u Srbina je polagao prvu nadu, što se naj bolje vidi u „Slovincu", koji je bio prožet ovom idejom, iz koga je izbijao srpski duh. I to je sve bilo razumljivo, kad se uoči položaj i snaga srpskog naroda i neuspjeh prijašnjeg ilirskog pokreta. Zorino se južno Slovenstvo proteže od Jadranskog do Crnog Mora, a od Mure, Moriša i Dunava do Carigrada i Soluna i ne ogleda se samo u „Slovincu", nego među ostalim i u njegovu „Objavljenju" . Luko, Zore pravom je nazivao „Objavljenje" svojim čedom. 1 Onda naj više povjerujemo njegovu čedu, koje nam ovako zbori o južnim Slovenima: Carigrade, o moj glavni građe ! Bugarijo, bajna zemljo mila, Điilistane, svakog milja sade, Gdje se leže iz potajo lave ! Maćedonska zemljo, zlatni rade ! 0 Rašijo, rako naše slave ; Šumadijo, odabrana četo, U obilju čuvaj giave zdrave ! Trgovište i junacka Zeto Uz primorce s Arbanijom ijute ! Herceg-zemljo za vukove pseto ! Dubrovniče, oj vilinji skute ! Dalmacijo, ti primorska kito, Uz otoke niz more prosute !

1 On je „Objavljenje" ostavio svojom rukom napisano i fino zavezano u maioj J6. svome jedincu Tonku. Na posljednjoj stranici je lapisom zabilježio da je u štampi nešto izmjenjeno i popravl.a^no.