СРЂ
54
СРЂ. — SRĐ,
Л opajkat će, ег tajat so ne da!... Лко so zatvorimo u kuću i prikinemo svalco općenje sa susjedam i prijalcljicam, to se već zna za što. Ako uslijedimo kako i do sada izlaziti na bio svijet, hajde ti ženskom oku da izbjegne Jele i da se prije tri dni razaspe u čemu je. Ko zna dokle bi bila slieno mislila, ronila suze i stajala svita uz sestru kako gusjenica, da ne bijaše načula nekoga da kuša, je su li otprta gornja vrata od lcuće. Prene se, otrgne iz sestrinijeh ruku, oslulme bolje, pogleda na sestru bržek da ne bude i ona jednako nacula, no videći da nije uzdigne oči k nebu kako da zahvaljuje Bogu, valja da za to er joj se sest.ra ne bješe sjetila da je neko oko vrata. Za tijem čini joj da se svuče i leže u postelju, đocim ona pode i dcjnese u imbričicu vruća napitka naranče, nalije đvije čašice sestri i sebi, pa nakon toga uzmu kraliješ đa smole rozarije. -Jele jedva odgovarala, pa i to ne sveder uprav: druge su joj se vile po pameti. Ali Marijana prizove je k sebi opominjući je da u onomu, u čenui su, ne ostaje im niko da ili pomože do jedinoga Boga. Za to — reče joj — ufaj u njega i moli da obe dvije sasvijem ne propanemo! Kad domole, Marijana pokupi s natli u trlabuci pobacano platno, sjede i priuzme svoju radnju . . . s kakvom dušom?... kazala je suza koja bi joj se kad ter kad oboriia niz obraz na skuta. Jele, pritisnuta svom tegobom svoje nevolje, blijeda, malo manje neg isčeznula, povlačila je očima sad na sestru, sad na vrata od sobe, sad ih upirala u nebo: nemirna je, otvori usta i baš da progovori, al ko da joj riječ isčezne na ustima, zatvori ilii obrneglavu na stranu. Očito je da se bori sarna sobom, da nešto hoće da reče, no da joj brani strali lli stid. Boi ila se je do duga, nu da odoli ovoj strasti te joj bijaše prevratila srce i pamet — nemoguće. Tim svrćući se na sestru ko peelica zapita : — Marijano, što ćemo ako dode večeras ? ... a ova ražaljena do dna duše i zadubljena u teškijem mislima, na nenadano upitanje sva se prevrati u sebi, krv joj poleti na obraz i žignuto odjavi: — Vrati mu u obraz . . . da ne rečem prdeljuskom . . . da sam tako ončas učinila! — Nemoj, sestro, ko zna? ... — Sto, jadnice nevoljna, što ko zna? Bržek ufaš štogod od njega? Ma što možeš ufati, reci mi...