СРЂ

186

СРЂ. — SRĐ.

ii velikoj raspravi, g-dje se nalaze sve pođrobnosti s iiismenijem znakovima svijeh opita koje je učinio, što mi ovdje ne možemo nego letimice izložiti. Ali već sad može se naglasiti da pametni fians nije konj uzvišenije pameti s razumijevanjem gotovo čovječjim riječi, slova i brojeva, pa još sa svojstvom neobičnijem i u čovjeka, po kome pogada ono što ne zna. Hans se ne napire nikakvom umnom radnjom višega stepena ; on samo opaža i to iz bliza, i tumači nehotične znakove što mu se pokazuju bez znanja. Osobiti dar ovoga konja lako se i tumači. Njegov prirođeni dar Osten je mnogo gajio i ne sumnjajući o tome. Učeći konja, v. Osten držaše u ruci repe i hljeba što bi mn davao za nadarje kad hi lijepo odgovarao. Životinjaje pazila na te privoljke; on je shvatao mali pokret tijeh ponuđenijeh stvari u ruci te bi se pokazao u trenu kad bi on udario kopitom koliko je treba, pokret, koji je poticao od zadovoljstva krotiteljeva, i što je bio početak znaka nagrade. Kad u predstavi nije bilo ponuda hljeba, ostajaše ruka; konj nastavljaše je motriti, jer ona slijeđaše ga izvještavati. Pametni konj nije dakle izvanredna pojava, kako se iz početka mislilo. Njegova pamet po tome nije na višemu stepenu nego u običnijeh konja. Ne diže se očito do stepena mačka Mordory, koji opazivši da mačka silazaše, kad bi zvonilo zvonce za objed, zvonjaše on sam, kad bi zaželio da ona dođe. To ato je zbilja zanimivo u ovoj stvari jest da ima odista neko pametniji, a to je M. Pfungst. Iz P. T. Cetinje 21. novembra 1906. L. Zore. Sokolstvo. „Obilić" u Mostaru. Ovo prvo i naj starije srpsko gimnastičko društvo u

Bosni i Hercegovini 21. januara (3 februara) 1907. god. priredilo je veliku i svečanu javnu vježbu, za koju su se učinile pripreme kako od strano samih članova „Obilića", tako i drugih mostarskih građana, to je ova prva „Obilićeva" zabava te vrste vrlo lijepo ispala. Clanovi su učestvovali u novom društvenom odjelu, koje je usvojeno od beogradskog „Dušana Silnoga". Nove knjige. Нове књиге,Povjest Trogira (La storia' di Traii) Pavla Andreisa, "savromenika Ivana Lucia, dosada netiskanu, do skora će objelodaniti pop Marko Perojević. Povjest je pisana talijanski a izdanje će biti izrađeno na temelju pet rukopisa, prvi je Tiogiranina Dragaca, a sada gosp. Slade Siiovića, drugi je biblioteke konta Fanfonje, treći kaptolske biblioteke u Troglru, četvrti plemičke obitelji Micheli-Vitturi, a peti je biblioteka Paravije u Zadru. Ovaj posljednji je naj znamenitiji od sviju, jer je avtograf i sadrži predgovor i šestu knjigu, što u drugijem nema. Ali nestalo mu je nekoliko sadržaja. On je pripadao kontu di San Fertno , koji je umro malo godina prije a naslijedili su ga lsusovci. Stoga ili je San Fermov arhiv bio osakaćen u njegovoj kući, ili je bio raspršan po njegovoj smrti. Svakako ga bibliotekar Paravia — knjižnice kupi u jednog starinara između mnogih starih spisa i isprava. Zna se da je Andreis bio takmac Lucijev i napiše svoju povjest da pobije Lucijevu. Djelo je dakle vrlo znamenito a narudžbe se šalju Marku Perojeviću, župniku na Muću u kotaru Spljetskom. (Dalm).