СРЂ

484

СРЂ. — SRĐ.

sonetima, i u njenu slavu ispletoše vijenac ljubavnijeh pjesama, kao što to, vijek docnije, učiniše francuski pjesnici Doma Rambulea u slavu i cast Julije d' Aažen, lijepe i mlade pokroviteljke ovoga doma. Najvažniji od svijeh ljubavnijeh pjesnika 16. vijeka jeste Dinko Ranjina (1536-1607). Ranjina je nešto veći artist od Menčetića i Držića i više cijeni svoj pjesnički poziv nego ovi. On je, doduše, još dosta u tradicijama njihove škole, ima dosta pretjeranosti i afektacije kao i oni, a kao i oni ima malo strasnijeh i živopisnijeh mjesta, ima često i njihovu retorsku frazeologiju, ali već nema onijeh naivnosti i nevještina kao njegovi ucitelji, ima više elegancije od njih, teže i virtuoznije oblike pjesama, i, što je glavnije, ima sem Petrarke i drugijeh uzora, u latinskijem i grčkijem klasicima koje dobri dioskuri nijesu ni poznavali, u Katulu, Tibulu i Properciju, u Filemonu, Moskvu, Antipatru Sidonskom. Religiozna poezija, cije smo začetke vidjeli već u Мепбеtića, ima veći broj izrazitijeh predstavnika. Nju su njegovali Nikola Dmitrić, Nikola Nalješković, Marin Burešić, Marin Kaboga, a najviše i najbolje Mavro Vetranić (1474 ili 1486-1545 ili docnije). On ostavi dosta pjesama razne sadržine, i jednu veću nedovršenu a čudnu poemu Pelegrin, ali je najači u religioznoj lirici. Kao fratar, isposnik, pustinjak, i živeći duže vremena na jednom malenom kamenitom ostrvu blizu Dubrovnika, on je ispjevao jednu seriju pokajničkijeh pjesama Isusu i Bogorodici, u kojima su njegova jaka individualnost i asketski temperamenat, kao i uticaj tada jake religiozne poezije talijanske, stvorili dosta jakijeh mjesta, čistijeh lirskijeh efuzija pobožnosti, jednu poeziju koja ima vrlo iskren akcenat i ako ima i naivnosti i nevještina. Satirična i šaljiva poezija takođe uzima malia. U onom lijepom vremenu preporođaja kad se vrlo bezbrižno živjelo i kad se mnogo na zabave mislilo; kad je u programima karnevalskijeh zabava i književnost igrala jaču ulogu i davala veselju više i finje oblike; i kad je to bilo naročito u Italiji bilo je i u Dubrovniku slične karnevalske književnosti, bilo je različnijeh zabavnijeh pjesama koje su se u tijem prilikama recitovale, bilo je satirične i šaljive poezije. Nje ima u Bobaljevića, Nalješkovića, Antuna Sasina, čak u fratra Vetranića,