СРЂ

JEČMENI UŠTIPCI SA SELA. Piše Don Marko Vežlć Vrpoljac- Šibenik.

II. Razmrsi je ! 1 Ja nizbrdo, a ona uzbrdo i kraj guvna se susretnemo. U lijevoj ruci nosi nokat (komadić) bijela papira i kako rukoni odmahiva, a vjetrić lagano puše i pripuhiva, jedan kraj o drugi pljeska i šušti. Desnu, kad ugleda mene, nadvi nad oči. — Otkuda ti to, Matija, sa čituljama? 2 — Taman, oče, pogodiste, da je čitulja, ali ne suknovlja, 3 već ljekareva. Oči me, moj oče, pusto bole, a kad ih na sunce iznesem, onda, van da ti duša izleti od muke, кб da iglom žicaš i probadaš, pa kad jutros prispi ljekar po običajnoj, svakog utorka, kako i vi znate, da izgori hudobnu groznicu, što nas smiče, dok nas u selu i ne pomete, pošla i ja, da ga pitam za oči; dade mi evo čitulju, da pribavim neke vode, a bilo bi mi bolje, da sam kod kuće ostala. — A rašta ti to tako govoriš ? — Valja, oče, za ovo arčiti, a ja, a baš i sve selo, nemamo je se ni napiti, kad pritisla ova Božja prižega, bunare ispila, a vruljke u zemlju sagnala, pa ću još vodu po gradu kupovati! — Ali je, sestro rnoja, očinji vid čeljadetu sve na ovome svijetu, za nj i suknju prođaj, a svojih očiju ne zapuštaj. Vidiš i sama, da to nije šalan posao, jer su ti se upalile, кб da si glavicu luka crljenca zapržila na tavi, a opet krmelji i gnoj na njih navire, da ne možeš od žalosti u nje pogledati.

1 Odgonetaj. 2 Citulja = komadić papira, kojim se otkupljiva omašteno (otangano) sukno. 3 = da na njome iskupiš sukno.