СРЂ

926

СРЂ. — SRT)

bila poezija, nastavak filozofija i retorika. a završetak povjest. U6itelji su pak nastojali, da njiliovi ucenici đobiju što veće koristi od nauka, pri eemu su bili često puta bezobzirno oštri i nijesu šteđili niti plemenita leđa svojili plemenitih ucenika. Isti se Horacije tuži, da mu je dosta puta trebalo da osjeti šibu svojega učitelja Orbilija, koji je u ono doba uživao svjetski glas. S petnaestom godinom odlagaše rimski plemić svoju togu pretekstu, da se zaogrne bijelom virilskom togom, što bijaše znak, da je već punoljetan, te da tako prestaje njegova odvisnost od pedagoga i ucitelja. Ali time učenje nije bilo dovršeno, pošto je trebalo da svaki mladi plemić pođe u Atenu, i tu da popuni svoje nauke. Ali za nesreću, u Ateni se okrom stoične i platonske filozofije predavaše i Epikurova nauka, koja u suštini ne bijaše ono zlo, kako se danas tvrdi i govori, ali joj ipak bijaše glavno geslo, da je uživanje prava mudrost. Tu su teoriju, naučenu u školama, praktikovali u ainecejima lijepih hetera, a stoga dok su učili platonizam i stoicizam teoretično, praktično su izvršivali epikureizam. A inače nije moglo niti da bude: platonizam, po svojoj nauci i teorijama, trebalo je da se tijekom vremena stopi s naukom Galilejskoga ribara i bio je uopće odviše uzvišen za ono tako materijalno doba; stoicizam naprotiv zasja osobitim sjajem tek onda, kada krvnici i tirjani kao Tiberije i Neron svojom krvoločnosti otvoriše niz onih uzvišenih žrtava, koje po primjeru Peta Trazeja i Serana Bareja hladnokrvno ostavljahu ovaj svijet na kojem čovjek bijaše niže spao od tupe nerazumne zvijeri. Ali u Horacijevo doba stoici i cinici sa svojim odrpanim odijelom, dugom bradom, neočešljanom kosom, gnusni i nečisti, uvijek ozbiljni i mračni, izazivahu prezir i smijeh više nego divljenje. Blaga vladavina Augusta ne bijaše nipošto zgodna za stroge kreposti; čim se više onaj čovjek dizaše nad svojim suvremenicima, tim više ponizivahu oni sebe, prirođenu im ozbiljnost duha i strogost svog moralnoga haraktera. Kad se nakon dovršenih nauka mladići vraćahu u Rim, čekaše ih u vječnom gradu toliko obilje svakovrsnoga uživanja, da bi se, i nehotice, bacili u naručje ugodna, ali neslavna života. Mir poslije toliko i tako krvavih ratova, ogromno bogatstvo patricijskih obitelji, veličanstvenost grada, lijepe i